Arhiv tekstova

Fotografija pred čitateljima dio je zaostavštine obitelji Vidaković iz Sonte. Među ostalim crno-bijelim fotografijama uvezanim običnom vunicom, u tami ladice staroga ormara skriva jednu od bezbrojnih priča iz prošlosti i o prošlosti, priča o ljudima i načinu života u vrijeme njezina nastanka, a nastala je koncem pedesetih godina prošloga stoljeća, negdje na sonćanskom korzu. Djevojke, očarane ovim skuterom, poželjele su snimku za sjećanje, a kako je vlasnik »Vespe« bio i pasionirani foto–amater, nije bilo problema ni da im se želja realizira. Skutera i njegova vlasnika, davno upokojenog Ivana Prelića (1933.), Sonćanima znanog po nadimku Slikika, živo se sjeća njegov prijatelj i vršnjak Ivan Jakšić.

 

TRBUHOM ZA 

KRUHOM

 

»Moj imenjak i prijatelj Ivan Prelić bio je mladić vrlo neobičan za ono doba. Majka ga je, kako mi Sonćani kažemo »rodila divojkom«, a poslije udaje, očuh mu baš i nije bio naklonjen. Ivan, pun nekakvog bunta, nije vidio svoju budućnost u, po njegovom mišljenju, dekadentnoj sredini poput Sonte, već se sa 16 godina otisnuo put zapada trbuhom za kruhom ili, kako je sam govorio, umom za drumom. U Sontu je dolazio vrlo rijetko, ali uvijek odjeven po posljednjoj modi. Prve traperice, prvi šuškavac, prve cipele ‘špicerice’ vidjeli smo na njemu, a u Sontu je dotjerao, točnije rečeno dovezao vlakom i prvu ‘Vespu’. Dobro se sjećam, bilo je to početkom ljeta 1959. godine. Odjedanput je postao vrlo privlačan djevojkama, a prava ikona za dječake. Tko se sve nije poželio tih mjeseci ‘beštelovat’ (op. aut.: fotografirati) na njegovom skuteru, s njim ili bez njega. Kod većine momaka svoje dobi izazivao je veliku zavist. Sjećamo ga se i po njegovom foto–aparatu. Bio je i pasionirani foto–amater. Svi smo ga znali kao momka avanturističkog duha, kao velikog sanjara, a za nas je sve ovo bila najbolja potvrda da je uspio u životu«, priča Ivan Jakšić. Ivan Prelić je iza sebe ostavio veliki broj fotografija koje svjedoče o crticama iz života tadašnje Sonte. Njegova »Vespa« bila je svojedobno prava atrakcija. Vozio bi se prašnjavim sokacima, a za njim bi trčao buljuk djece. Rijetki sretnici, među kojima je i autor ovih redova, prvi Slikikin susjed, imali su pristup i u tamnu komoru njegovog foto–laboratorija. Tama i prigušeno crveno svjetlo uz koje bi se jedva nazirale posude s razvijačem, vodom i fiksirom, djelovale su na dječaka koji je tek pošao u osnovnu školu pomalo zastrašujuće, a pojava slika na foto–papiru bila je najveća čarolija. Bio je tu još jedan privilegij, za mnoge nedostižan. Približiti se »Vespi«, dodirivati ju, čak i sjediti na njoj, mogli su samo odabrani, a vrhunac uspjeha u očima ostalih dječaka bio je krug s Ivanom po sokacima našega sela na zadnjem sjedalu sna snova mnogih mladića i dječaka.

 

ZAPADNJAČKI 

TREND

 

Prve »Vespe« u ovim krajevima, i to samo u gradovima, vozile su se početkom pedesetih godina prošloga stoljeća. Kultura u tadašnjoj Jugoslaviji po prvi put se okreće zapadnim trendovima. U to vrijeme su se u kinima pojavili slavni američki filmovi, kupuju se gramofoni i razmjenjuju ploče, slušaju se Radio Luxembourg i Radio London. Pravi hitovi u odijevanju postaju traperice, šuškavci i baletanke. Vezano za Italiju, zemlju snova, iz koje su se odjevni predmeti uvozili, san snova mladića s ovih prostora bio je Trst. Pitanje časti bio je odlazak u šoping na Ponte Rosso. A pitanje materijalnog statusa bila je kupovina skutera nazvanog »Vespa«, što na talijanskom znači »Osa«. Riječ je o prvom svjetski poznatom modelu skutera talijanske tvornice »Piaggio«. Prva »Vespa« proizvedena je 1946. godine, po uzoru na predratne američke skutere, a dizajnirali su je Enrico Piaggio, sin vlasnika tvornice i Corradino D’Ascanio, zrakoplovni inženjer. Ime je dobila po zvuku motora koji podseća na zujanje ose. Ona je i jedini motor na kojem se sjedi kao na stolcu, pa zato vespaši obično kažu da se svi drugi motori jašu, a samo »Vespa« vozi.