Arhiv tekstova

Ugledni istraživač i poznavatelj tradicije bunjevačkih Hrvata Alojzije Stantić održao je 23. veljače predavanje o bunjevačkim salašima u holu Osnovne škole »Bosa Milićević« u Novom Žedniku. Održavanje predavanja organizirao je knjižničar ogranka subotičke Gradske knjižnice u Novom Žedniku Branko Batinić, a domaćin na ovome predavanju bio je žednički župnik vlč. Željko Šipek. 

Na početku predavanja, Alojzije Stantić je istaknuo kako je rođen i odrastao na salašu, te zbog toga dobro poznaje kakav je bio život na salašima. Predavač je objasnio kako riječ salaš na mađarskom jeziku označava zgradu u kojoj se kratko živi ili zgradu u kojoj živi onaj tko obrađuje zemlju, dok su Bunjevci tom riječju označavali zgradu u kojoj žive oni koji obrađuju zemlju, ali i skup svih okolnih zgrada koje se nalaze u okviru salaša.

»Kada su se Bunjevci doselili ovdje, u ove krajeve, iz kamenitih predjela, zatekli su tri Božja dara: rit, drač i plodnu zemlju. Važno je bilo imati krov nad glavom i tako su počeli praviti zemunice. Iskopali bi jamu, obložili je ciglom, a preko jame su stavljali grede i jamu prekrivali trskom i zemljom«, rekao je Stantić, nakon čega je slajd projekcijom prikazao fotografiju jednog od najstarijih oblika salaša, koji je građen bez »ambetuša«. Na prikazanoj fotografiji se mogao vidjeti salaš koji se nalazio u okolici Male Bosne, uz mali »tavankutski put«. Taj salaš se srušio prije dvije godine. 

»Znamo pouzdano da je taj salaš već postojao 1820. godine, a može se vidjeti kako se odmah ulazilo u kuću, gdje je bilo predsoblje. Iz njega se ulazilo u pododžak. U kući su se na lijevoj i desnoj strani nalazile sobe. U svakoj sobi je bila peć, a u desnoj sobi je uz peć bio i zidani ‚šporet‘. Slabost gradnje takvih salaša je bila u tome što su tavanicu oslanjali na ‚dračovo slime‘ i gredice, koje se pod teretom uvijaju. Poslije 1869. godine, počela se iz Erdelja dovoziti tesana građa od četinara i tada su mogli graditi jače tavane, koji su onda mogli poslužiti i za skladištenje žita.«

U daljnjem tijeku predavanja, Stantić je prikazao fotografije i govorio o osnovnim zgradama i pomoćnim objektima koji se nalaze u okviru salaša: čardaku, kokošinjcu, daščari, svinjcu, košari, ‚korlatu‘, a zatim je uz projekcije fotografija govorio o ledini, bašči, ‚dračnjaku‘, pašnjaku, bunaru s đermom, ‚cripulji‘ za pečenje kruha i hrane i ćupovima za kuhanje hrane. Predavanje je obogaćeno stihovima Alekse Kokića, koje je čitala učiteljica Suzana Nikolić.