Arhiv tekstova

Miro Marcikić (1978.) prošao je dug put od promjene mjesta življenja do promjene jezika i  studija. Podrijetlom Subotičanin, stjecajem okolnosti danas živi u Chicagu, pohađa poslijediplomski studij Sveučilišta u Chicagu, na odsjeku za slavenske jezike i književnost. Istodobno radi kao asistent na jezičnim vježbama iz bošnjačkoga, hrvatskoga, te srpskoga jezika, također na Sveučilištu u Chicagu. Diplomirao je za profesora njemačkoga jezika, pa je radio i razne administrativne poslove na njemačkoj katedri u Utahu. 

 

HR: Možete li nam ukratko opisati kako Vas je život odnio u »nama« daleku Ameriku?

Moj put u Ameriku vodio me je, vrlo neočekivano, od Subotice preko Zagreba, Splita i Zadra. Naime, po svršetku srednje škole u Subotici, u jesen 1997. otišao sam na studij teologije u Zagreb, gdje sam upoznao mnoge studente iz Dalmacije, s kojima sam se, među ostalim, počeo družiti zbog sličnoga govora. Nakon godinu dana sam i odlučio poći u Dalmaciju. Kako sam se uvijek zanimao za jezike, u jesen 1999. upisao sam studij njemačkoga i latinskoga na tadašnjem Filozofskom Fakultetu u Zadru, koji je danas dio Sveučilišta u Zadru. U Zadru sam upoznao moju buduću suprugu amerikanku, Karilee Taylor  i kako Amerikanci kažu »The rest is history« (ostatak priče je povijest), odnosno dalje možete pretpostaviti što se dogodilo. 

HR: Upravo vam se rodilo drugo dijete?

Živeći studentskim životom u Zadru, kao i većina mojih vršnjaka s dvadeset i kojom, nisam planirao obitelj i djecu do tamo nekih kasnih dvadesetih ili tridesete. No, sudbonosni susret je učinio svoje, moja supruga je tri godine starija od mene i ona je bila posve sprem-na na sve što stvaranje obitelji sa sobom nosi. Ja sam, kako kažemo, pristao na sve. Amerikanci, također, podrobno planiraju kad će imati djecu, no ne postoji tolika briga oko financiranja djece, jer su mogućnosti zaposlenja neiscrpne, a i sama kultura odgoja djece je da počnu raditi s 16 godina života i polako se sami počinju izdržavati. Imam 3,5 godišnjeg sina, zove se Aidan, a prije koji dan rodio nam se drugi sin Liam Peter Marcikić.. Također, moja supruga je odgajana u kulturi koja snažno podupire život kao dar od Boga, ona je najstarija od šestero djece, a moja punica već ima trinaestero unučadi. 

HR: U kakvom su Vam sjećanju ostali školski dani u Subotici? 

Mislim da su većini ljudi srednjoškolski dani ostali u najljepšem sjećanju. To je bilo jedno vrijeme kada čovjek misli da može »osvojiti svijet« i postati tko god želi postati. Iako je  medicinska škola poznata kao »ženska škola«, moj razred je imao čak šest momaka i kao razred smo izvanredno funkcionirali. I dan danas preko roditelja pokušavam donekle pratiti što se događa s mojim kolegama iz srednje škole. Studij u Hrvatskoj, a kasnije u Americi, gdje sam i diplomirao kao profesor njemačkoga jezika mi je definitivno proširio vidike kako nisam ni mogao zamisliti. U Hrvatskoj sam, družeći se s domicilnim studentima, dobio pravi osjećaj pripadanja jednoj široj zajednici, jednom dobrom narodu i taj se osjećaj mora iskusiti da bi se opisao. Na američkom koledžu sam pak iskusio nevjerojatnu slobodu u kreiranju svoje budućnosti i analitičkom pristupu zadaći ili problemu. To je nešto što i danas jako nedostaje u našemu starom obrazovnom sustavu. Tu mislim na sve zemlje bivše Jugoslavije, ne samo na Srbiju.  

HR: Sada radite kao asistent na Sveučilištu. Što točno obuhvaća vaš posao?

Trenutačno se nalazim na poslijediplomskom studiju Sveučilišta u Chicagu, na odsjeku za slavenske jezike i književnosti. Završavam drugu godinu i nadam se ovoga ljeta postignuti stupanj magistra. Kao asistent zadužen sam predavati jezične vježbe iz bošnjačkoga, hrvatskoga te srpskoga jezika. Ovdje je bivši srpsko-hrvatski jezik razdijeljen, ali se predaje zajedno i zove se BCS Bosnian/Croatian/Serbian). Predajem naš jezik na tri godine: prvoj, drugoj i trećoj godini koledža. Dok moja nadređena, prof. dr. sc. Petković, drži predavanja tri puta tjedno, ja vježbam sa studentima dva puta tjedno. Moja je zadaća doslovce natjerati ih da progovore ove jezike. Uz to, organiziram i mjesečna druženja studenata našega jezika uz filmove te po koju slasticu s našega područja.   

HR: Tko su studenti kojima predajete?

Moji se studenti jako razlikuju. Rekao bih kako ih je otprilike polovica Amerikanaca, koji nisu našega podrijetla, glavni predmet im je politika antropologija ili umjetnost, te se fokusiraju na Istočnu Europu i Balkan, i zbog toga se odlučuju studirati naš jezik. Druga polovica uključuje studente našega podrijetla, čiji su ili roditelji ili bake i djedovi došli iz Hrvatske, Bosne, Srbije i sada se ti mladi ljudi odlučuju barem malko povezati sa svojim korijenima i otkriti zavičaj svojih djedova. Većina ih gotovo uopće ne govori slavenske jezike, osim nekoliko riječi koje su čuli kao djeca. Imam i nekoliko studenata koji su pristigli ovdje u svojim tinejdžerskim godinama, zbog ratnih zbivanja u bivšoj Jugoslaviji. I jedna i druga skupina ovih studenata obično dobivaju ljetne stipendije i odlaze na ljetni program hrvatskoga u Zagreb i Dubrovnik ili srpskoga u Beograd i Novi Sad.  

HR: Kakav je američki sustav naobrazbe?

Teško je na to odgovoriti, a ne potrošiti više stranica papira. No, pokušat ću. Fakultetski studenti, koji se ovdje zovu koledž studenti, gotovo dvije godine studiraju opće predmete, bez obzira na to što im je buduće zvanje. Dakle, prve dvije godine studija vam dođu kao produljeni tip naše gimnazije. Tijekom druge godine, student se aktivno konzultira sa svojim savjetnikom (college advisor), kojim mu je putem poći, odnosno koji predmet izabrati za glavni, a koji za sporedni. Ova odluka ne mora biti konačna, student ju može i promijeniti, no riskira izgubiti potrošeno vrijeme i novac. Sljedeće se dvije godine student usavršava u svojoj struci. Za mene su to bili njemački jezik i međunarodni odnosi. Svaki predmet nosi vrijednost od obično tri kredita, a student mora imati 120 do 130 kredita da bi diplomirao s četverogodišnjom diplomom. Gotovo sve predmete student bira sam, uvjeti su jedino da opći predmeti budu ravnomjerno zastupljeni i da postoji visok postotak predmeta studentova područja za koje se opredijelio. Svaki kredit također staje nekoliko stotina dolara, no postoji puno opcija za kredite, povratne i bespovratne, tako da i nije uvijek i svima teško sve to financirati. U svakom slučaju, fakultet je ovdje poduzetništvo, kao i bilo koje drugo, i veliki se novac obrće. Padanja godine nema, jedino što se gubi ako se dobije loša ocjena je uloženi novac, jer se isti predmet mora ponoviti za bolju ocjenu i platiti opet sumu od nekih 300 dolara kako bi se to učinilo. 

HR: Jeste li radili, i gdje, prije ovoga posla?

Da, još kao dodiplomski student u Utahu, radio sam razne administrativne poslove na katedri za njemački jezik, no tijekom cijelog razdoblja studija ovdje sam imao i redoviti posao izvan škole kako bih mogao poplaćati troškove života. Radio sam u dvije tele-marketing tvrtke, kao i u jednome domu za umirovljenike. I sada imam dva posla, pokraj držanja jezičnih vježbi na katedri, radim neko vrijeme i u kompjutorskom laboratoriju na Sveučilištu.

HR: Što Vam je bilo najpotresnije iskustvo?

To je bilo kad sam se s obitelji preselio iz rodnog grada svoje supruge, Salt Lake Cityja, u južni Chicago. Naime, američki planinski zapad je daleko manje raznolik po rasnoj, etničkoj i socijalnoj strukturi pučanstva, tako da je to preseljenje, premda planirano i željeno, u nama izazvalo mali kulturni šok. Živimo u lijepom dijelu južnog Chicaga, Hyde Parku, no on se nalazi na samoj granici velikog geta cijelog metropolitanskog područja, koje broji preko devet milijuna stanovnika. Kad sam došao u Ameriku, mislio sam kako dolazim u jednu od najrazvijenijih zemalja na svijetu, što je točno, no i činjenica je da baš u toj zemlji žive i  milijuni na rubu egzistencije, koji se svakodnevno bore preživjeti, steći obrazovanje i oteti se kriminalu i začaranom krugu siromaštva. Prije dolaska u Chicago, mislio sam kako su rasne razmirice u Americi, dio prošlosti i da su zauvijek stavljene u arhivu nakon doba dr. Martina Luthera Kinga mlađeg. U svakom slučaju, život u ovakvoj raznolikosti mi je »otvorio oči« i podsjetio me kako je za toliko ljudi u ovoj zemlji život puno teži od mojega.  

HR: Kako bi nam opisali grad Chicago?

Grad Chicago ima oko tri milijuna stanovnika i čovjek može provesti i po tri-četiri sata vozeći se s jednog kraja grada na drugi. Općenito, Amerikanci provode nevjerojatno puno vremena u autima, koji su neizbrojivi. Chicago je treći po veličini grad u Americi, odmah iza New Yorka i Los Angelesa. Obiluje kulturnim životom, ima puno muzeja, zabavnih parkova, veliki akvarij, planetarij i ogroman izbor svih drugih stvari za svačiji ukus. Grad se nalazi na samoj obali jezera Michigan, koje je u biti pravo slatkovodno more prekrasne modre boje, tako da je i jedrenje vrlo popularno. Ljeti je veoma toplo i mnogi provode dane na brojnim pješčanim plažama, koje nekad znaju biti i prenapučene. Čikažani vole sport, te brojne momčadi raznih sportova uživaju žestoku potporu fanova. Spomenut ću samo slavne Chicago Bulls (košarka), Chicago Cubs (bejzbol), Chicago Bears (američki nogomet), itd. A tu živi i najbogatija žena svijeta, Oprah Winfrey, koja uživo iz Chicaga vodi svoj talk show. Na show se može besplatno otići, no treba provesti po dva sata na telefonu kako bi se dobila ulaznica, te je supruga već tri puta išla. Moja, pak, omiljena posebnost Chicaga je najraznovrsnija ponuda hrane u cijeloj Americi. Najdraži restoran mi je Cedars Mediterranean Kitchen, restoran libanonske hrane, no moram kazati kako i grčki restorani u »Grčkom Gradu« (Greek Town – dio Chicaga), kao i talijanski u »Maloj Italiji« ne zaostaju. Postoji i nekoliko hrvatskih restorana, kao i izvanredan mađarski restoran. Otud sam se nedavno vratio prepun dojmova. Svirali su nam mađarski violinisti dok smo večerali domaća jela i to mi je bio jedan lijepi flashback (bljesak sjećanja).

HR: Kako organizirate slobodno vrijeme? 

Dok smo supruga i ja bili sami, odlazili smo na vikend s prijateljima u Las Vegas ili u Kaliforniju, mjesta koja su nam bila blizu dok smo živjeli u Utahu. Sada se slobodno vrijeme svodi na obiteljski posjet dječjem muzeju ili zoološkom vrtu, a ponekad supruga i ja sami uspijemo izaći i na večeru ili u kino. Uopće, ovdje ljudi provode manje vremena družeći se i ispijajući kavice, i to mi puno nedostaje, no nalazim alternativu u kontaktima s brojnom obitelji svoje supruge, te družeći se s drugim parovima koji također imaju malu djecu, a s kojima se vikendom viđamo u crkvi.

HR: Postoje li organizirane udruge ili druge institucije Hrvata?

Da, ima puno toga. Postoji Croatian Cultural Center of Chicago (Hrvatski kulturni centar Chicaga), gdje se ljudi okupljaju za razne prigode, koncerte i balove, a centar i sam ima manje podružnice diljem bliskog zemljopisnog područja. U Chicagu djeluju čak četiri hrvatske katoličke župe, a mislim da grad broji nekih 200.000 tisuća Hrvata i njihovih potomaka, što je druga po veličini zajednica, odmah iza one u Pittsburghu. Postoji i kulturno umjetničko društvo »Hrvatska Loza«, zatim škola hrvatskoga jezika i kulture »Kardinal Stepinac«, te mnoge manje udruge na regionalnoj ili drugoj osnovi (npr. HNK »Zrinski«, Hrvatsko lovačko društvo »Srna«, klub »Sv. Marija-Otok Cres«, Klub Zadrana, Žumberčana, »Hrvatska žena«, itd.). Ja, kao nedavni doseljenik, koji još nije posve amerikaniziran, nalazim najveće zadovoljstvo povremeno otići na službena primanja koja organizira Generalni konzulat Republike Hrvatske u Chicagu, gdje se mogu susresti s ljudima iz raznih sfera života, no opet bliskih meni, a uglavnom se radi o mlađim ljudima, koji su isto na studiju ili slično. 

HR: Pratite li dešavanja u Srbiji, Hrvatskoj ili našoj manjinskoj zajednici? Kako Vam se čini izvana?

Pratim redovito. Svakodnevno sam na hrvatskim i srpskim internet stranicama, a vjerni sam čitatelj i Hrvatske riječi, Subotičkih novina i drugih lokalnih listova. Ne mogu, a ne osvrnuti se na podjelu u našem malom etničkom korpusu. Ljudi ovdje jedva znaju za male države kao što su Hrvatska i Srbija, što će netko reći da je njihova sramota, no to je stvarnost. Reći nekomu ovdje, naravno na engleskom, »Ja sam Bunjevac« je apsurdno. Koliko mi znamo o različitim afričkim plemenima, toliko zapadnjaci znaju o Bunjevcima, pa čak i Hrvatima i Srbima. Malo karikiram, no to nije daleko od istine. Tako da bez pripadanja nekoj, barem malko većoj zajednici ljudi, može učiniti da čovjek ni sam ne zna odakle je, tko je i kamo ide. Čini mi se kako je ta umjetna podjela na Bunjevce i Hrvate toliko besmislena i zamarajuća. Ja sam živeći u Dalmaciji shvatio da smo mi jedan hrvatski narod, koji ima puno raznih ogranaka, baš kao i svaki drugi narod. Nitko mi nije punio glavu, uvjerio sam se u to kao punoljetna i inteligentna mlada osoba. Posebnosti naše bunjevačke grane su nešto što se u svakom slučaju potpuno uklapa u hrvatski nacionalni identitet i kulturu, i što je obogaćuje. Komu to nije danas jasno, bojim se da taj to nikad neće ni shvatiti. Druga stvar koja mi »leži na srcu«, su politička zbivanja u Srbiji, koja nužno utječu i na kakvoću života naših ljudi u Subotici. No, neću o tome, to vam je i onako sve poznato, čak i previše. 

HR: Kakve su Vam ambicije i planovi za budućnost?

Moji planovi za budućnost vezani su za Ameriku, jer mi je supruga odavde, a i djeca će se tu roditi i odrasti, odnosno provesti neke ključne formativne godine svoga mladog života ovdje. Još uvijek pokatkad maštam o životu u Europi, no sve više uviđam kako moram biti u mislima i fizički ovdje. Ne vjerujem u loš izbor, vjerujem da čovjek treba napraviti maksimum u danome trenutku i na danome mjestu, te iskoristiti ono najbolje što mu to dano mjesto pruža. Moja »prva ljubav« je predavati jezike, bilo njemački ili naš jezik, ili čak ruski, koji trenutačno s ushićenjem studiram, no budući da u tom području ne postoji puno radnih mjesta, imam viziju i pripraviti se za karijeru u diplomaciji ili državnom aparatu. Radna mjesta u američkoj administraciji su vrlo privlačna, jer nude izvrsnu plaću i beneficije.  

HR: Za kraj, imate li što poručiti mladima iz Vojvodine?

Starim prijateljima i kolegama iz Subotice, s kojima sam u kontaktu, uvijek kažem kako sreća nije s jedne ili s druge strane oceana, nego da je sreća kada čovjek voli ono čim se bavi, kada ima lijep krug prijatelja i pristojnu egzistenciju. A koliko će netko biti sretan u životu, to ovisi o tomu koliko iskoristi mogućnosti koje mu se pružaju tamo gdje jest. Poruka, možda konkretne prirode, jest da treba završiti fakultet i naučiti strani jezik, pa čak i ako se trenutačno čini beskorisnim, jer je obrazovanje nešto što se cijeni svugdje u svijetu, a uz malo sreće ono biva i nagrađeno lijepim poslom. Mladi, otputujte negdje, makar na kratko, siguran sam da će vas nova iskustva i novi ljudi obogatiti. Tko stalno sjedi doma i vječito se žali, nikad neće biti samostalan niti zadovoljan vlastitim životom.