Arhiv tekstova

Putujući od Osijeka prema Zagrebu ili obratno, cesta vas vodi pokraj Đakova, lijepoga i poviješću bogatoga grada u srcu slavonske ravnice, a na toj se cesti nalaze brojne ploče koje pozivaju na posjet Državnoj ergeli lipicanaca. Više sam puta prolazio tim krajem, uvijek planirao kako ću jednom odvojiti vremena i posjetit dom najljepših hrvatskih konja i konačno prošle nedjelje, skrenuo s ceste i odlučio napraviti reportažu. Istina, zbog neradnog dana u tjednu ergela je bila malko uspavana, bez uobičajene radne živosti, ali sam ipak uspio uz pomoć dežurnog domara Zdravka Gavraka doznati brojne pojedinosti i zanimljivosti u svezi života ovih prekrasnih četveronožnih stvorenja.

»Radim već deset godina u Državnoj ergeli lipicanaca, koja objedinjuje kompletnu skrb o ovim lijepim konjima, do trenutka njihovog dolaska na svijet u pastuharni, pa sve do odrastanja i prvih dresurnih treninga. U prvo vrijeme je ova ergela konja bila pod nekadašnjim PIK-om (Poljop. Ind. Kombinat op.a), a prije nekoliko godina je prešla pod državnu skrb. Ovdje je na smještaju oko 230 konja, gotovo svi su lipicanci i ima oko desetak polukrvnjaka, te još imamo oko 90 konja koji se nalaze kod privatnika, uzajmljeni za radne svrhe. Glede podrijetla lipicanci potječu, kako im samo ime već kaže iz Lipika, a nastanak ove ergele datira još od prije 500 godina i možete samo zamisliti kolike su to godine tradicijskog rada s ovim plemenitim konjima, i generacijama rasnih životinjama s najkvalitetnijim »papirima«, pojašnjava Gavrak i na moju molbu, ipak, pristaje izvesti jednog lipicanca po imenu Zenta.

»Ne prakticiramo ih pojedinačno izvoditi vani, jer se onda ostali uznemire, ali neka vam bude.«

Prekrasni ljepotan, uz uobičajeno početno glasanje, ipak mirno izlazi iz svog  »boksa« i vođen na uzici, izlazi izvan staje, dok domaćin Slavko usporedo nastavlja priču o lipicancima:

»Ovo su tzv. punokrvni konji, koji su iznimno pametne i inteligentne životinje i za njihovu potpunu dresuru nije potrebno više od pola godine. Služe ponajprije za dresurno jahanje, te prezanje u zaprežna svečana kola, te druge natjecateljske aktivnosti u konjičkom sportu. Kao i kod svih drugih životinja i kod lipicanaca se nađu primjeri svojeglavosti i nepripitom-ljivosti, ali generalno, oni su takvi kakav je čovjek prema njima.

Glede boje, postoji uvriježeno mišljenje kako su lipicanci isključivo konji bijele boje, ali postoje čak četiri vrste ovih konja: bijeli, sivi, zeleni (žeravi) i crni (vranci). Također postoji razlika između geografskog podrijetla ovih konja, pa su primjerice konji iz Slovenije znatno niži od ovih naših lipicanaca, dok su mađarski primjerci najviši. Prosječna visina im je između 160 do 180 cm dok im težina, ovisno o individualnom grlu, varira između 300-500 kilograma. Njihova prosječna životna dob je, ovisno o skrbi i načinu održavanja, između 20-23 godine, a što se tiče same ishrane uopće ne spadaju u probirljive životinje i nema prevelikih problema glede uzgoja, kaže Slavko i dodaje kako je interesantno zamijetiti veliki broj gostiju iz Sjedinjenih Američkih Država koji u velikom broju dolaze diviti se ovim četveronožnim ljepotanima.

Pomilovao sam Zentu, zahvalio gospodinu Slavku na domaćinstvu i pun dojmova krenuo put Subotice. Na radiju se začula Škorina pjesma: »Konji bili, konji vrani...«