Arhiv tekstova

Egzistencijalno pitanje, koje trajno muči čovjeka je pitanje sukoba dobra i zla. Mnogi filozofi, pisci, pa i teolozi su »slomili« svoje pero želeći odgovoriti na to dramatsko pitanje: porijeklo zla i sukob dobra i zla. Za nas kršćane je norma ono što je o toj teškoj stvarnosti objavio sam Bog. Zlo ne potječe od Boga. Ono je produkt slobodne volje, opredjeljenja anđela i čovjeka za ili protiv Boga. Može se izvan kršćanstva tražiti nebrojeno odgovora, ali će uvijek ostati misterij »slomljeno pero«. 

Ne želimo time reći da taj problem rješava jedino vjera, ali smijemo tvrditi da ga vjera rješava na način koji je čovjekovoj savjesti najviše prihvatljiv. Sukob dobra i zla konačno se svodi na sukob slobode koja nam je darovana, a koja je »mač s dvije oštrice«. Nije sloboda toliko sposobnost izbora između dobra i zla, koliko je sloboda dar kojom je čovjek sposoban biti okrenut prema dobru i to trajno. 

ZLO SE POBJEĐUJE DOBRIM: Pavao će slobodu i tumačiti kao oslobođenje od svake navezanosti, napose ovisnosti od zlih navika i grijeha i trajna sloboda: moći uvijek činiti dobro. Ono što je novost u Isusu Kristu, da je on slobodi vratio dostojanstvo i dao dimenziju novoga. Pobjeda nad grijehom i nad Zlim je njegov spasiteljski čin. Kada se nagnemo nad evanđeoski tekst i razmišljamo o tome čime i kako je on to učinio, ostaje nam jedno vrlo važno načelo: zlo se pobjeđuje dobrim – veliko zlo još većom dobrotom. Crkva je i osnovana da nastavi njegovo djelo pobjede nad Zlim i to većom dobrotom. Jedan tekst iz Lukina evanđelja duboko nas doimlje kada Isus traži izričito ljubiti svoje neprijatelje, dobro činiti mrziteljima, blagoslivljati one koji proklinju i moliti za one koji zlostavljaju. U sebi apsurdna i po naravi neprihvatljiva logika.

Da bude još jasnije, Isus ne staje samo kod toga, nego nam tu apsurdnost čini posve konkretnom i pita nas: »Ako ljubite samo one koji vas ljube, kakvo dobro činite? To čine i pogani. Ako dobro činite dobročiniteljima, čemu se nadate, to čine i pogani. Ako pozajmljujete onima koji vam vraćaju, kakvo dobro činite, jer i grešnici grešnicima pozajmljuju da im se vrati«. U tom odlomku Isus opravdava i daje najveći doprinos onoj temeljnoj istini da se zlo pobjeđuje dobrim. U tom je i bit najtežeg pitanja: postoji li kršćanstvo? Ako se kršćanin u ovim stvarima ne postavi u red Isusove logike, ne može biti kršćanin. Kršćanin mora opraštati, mora pomagati, mora ljubiti bez obzira da li od toga ima uzvratnu korist. Njegovo je činiti radi toga, kako Isus kaže, jer je takav vaš Otac nebeski. Tako smo ušli u temelj problema i samog kršćanstva i međuljudskih odnosa. 

EVANĐELJE TREBA ČINITI: Kada će biti bolje? Jasno, kada kršćani shvate da ovo evanđelje treba činiti, a ne samo čitati. Dalje, kaže Isus: »…jer, mjerom kojom vi mjerite i vama će se za uzvrat mjeriti«. Mi tu »uzvratnu« mjeru dobro osjećamo. Ako se nikako ne osjećamo bolje i boljima, onda je jasan uzrok takvoga stanja: to je naša mjera. Nema napretka, nema uspjeha, nema nade, jer nema pobjede nad zlom dobrim! Ponašanje kršćana u tjeskobama ovoga vremena, u bolestima, pa i u samoj smrti često puta se po ničemu ne razlikuje od onoga kako se ponašaju oni koji ne vjeruju. Tako zapravo kršćanstvo biva jalovo – bez poruke. A ponašanje kršćana u javnom životu na području pravednosti, socijalnih pitanja i mnogim drugim područjima, ako ostaje na razini ponašanja i onih koji ne vjeruju, nije nikakav doprinos boljitku ovoga svijeta. Tako je i nastala jedna od najtežih zaraza modernog vremena i »izbačenih« načela: vjera je privatna stvar. Vjera ne može biti privatna – barem ne kršćanska – jer ima temeljni zadatak donijeti radosnu vijest spasenja svakomu čovjeku. Ne može se donositi ta radosna vijest proklamacijama i proglasima, nego svjedočanstvom i životom. 

OSTAJE NADA: Tako je, dakle, na ispitu u sukobu dobra i zla i kršćanin i kršćanstvo i Crkva. Bio sam ovih dana na jednom sastanku. On je po svojoj naravi za našu zajednicu važan. U toj zajednici većina su kršćani. Neke je Crkva školovala, a neki od nas i danas žive u crkvenom staležu. Dvorana je bila do te mjere »nabijena« energijom Zloga da sam osjećao fizičku bol. Pokušao sam moliti i nisam mogao. Jedva sam primjećivao tu i tamo neke zrake dobre namjere da se ljudi suoče sa istinom i željom nadvladati sve probleme, pa i zlo dobrotom. Nikom nije palo na pamet načelo praštanja, ljubavi, dobročinstva i Božje riječi: »…jer mjerom kojom mjerite, vama će se za uzvrat mjeriti!« A tamo se je obilno osjećao taj »uzvrat« i kvalitetom i kvantitetom. Znam da će sada slijediti primjedba da ne miješam evanđelje i Božansku Objavu sa takvim sastankom, ali se onda a pitam kako će veliki dio sudionika s toga susreta drugi dan pristupiti pričesti i mirno slušati spomenuti tekst Lukina evanđelja? Ponovno će doći do izražaja suluda fraza: »vjera je privatna stvar«. Pitam se kada biti vjernik i kada biti kršćanin, ako ne u »dramatičnim momentima« kada se treba, a svi se verbalno zalažu za opće dobro. Pa zar je moguće postići opće dobro ako se ne pobjeđuje zlo dobrim? Principi praštanja, pa čak ljubavi prema neprijateljima, dobročinstva i konačno milosrđa, moraju biti načela koja kršćanin živi i u privatnom, javnom, pa i društvenom životu. Tako je prošao taj sastanak, a da je zlo ostalo zlo, a dobro je davno »napustilo dvoranu«. Dokle tako? Međutim, kao i uvijek ostaje nada da i u tim stvarima i u svim susretima, pa i u našoj zajednici, ipak Bog nije napustio svoj narod i zato sam pun nade i mira jer sam u molitvi – i ne samo ja – prepustio »volan« u Božje ruke. On zna kamo će dovesti i ovu našu zajednicu.