Arhiv tekstova

Prošloga je tjedna u Muzeju suvremene umjetnosti Vojvodine u Novom Sadu postavljena izložba »Kolekcija Macura: Svakodnevni život stolica/Gorgona«. Mladi, u Europi poznati i ugledni kolekcionar Vladimir Veljko Macura, podrijetlom iz malog mjesta pokraj Knina u Republici Hrvatskoj, preko 20 godina živi u Beču gdje svoju osnovnu kolekciju, usmjerenu k djelima prve i druge avangarde s prostora bivše Jugoslavije, izlaže u svojoj privatnoj galeriji.

Prije četiri godine u dva je navrata izlagao u Beogradu, skromno, gotovo neprimjećeno – na kratko se pojavio i nestao, ali je ostavio trag koji ga danas dovodi u Novi Sad gdje prezentira svoju kolekciju s dvjema izložbama: stolica i umjetničke skupine Gorgona. 

STOLICA + GORGONA: Prvi dio izložbe čini stolica, taj svakodnevni uporabni predmet koji je neodoljivo izazivao dizajnere i arhitekte 20. stoljeća da ga do beskraja oblikuju, a po osobnom izboru kolekcionara, publici je prezentirano tridesetak eksponata legendarnih dizajnera među kojima su Aarnio, Eams, Breuer, Wagner, Panton te Colani, ali i djela manje poznatih autora i potpuno nepoznatih umjetnika. Drugi dio postavke posvećen je neoavangardistima okupljenim oko sveobuhvatnog imena »Gorgona«, čija se aktivnost vezuje za 60-te godine prošlog stoljeća u Zagrebu, a čiji su protagonisti Josip Vaništa (1924.), Julije Knifer (1924.-2004.), Rado-slav Putar (1929.-1994.), Marjan Jesovar (1922.-1998.), Dimit-rije Bašičević Mangelos (1921.-1987.), Matko Meštrović (1933.), Ivan Kožarić (1921.), Đuro Seder (1927.) i Miljenko Horvat (1935.), koji su konceptualnim ponašanjem reagirali na društvene šablone i nedostatak slobode tog vremena.

SPOJITI NESPOJIVO: Stolica i Gorgona, dvije su izložbe, isprepletane, naizgled nespojive, a koje su u Macurinoj koncepciji ipak našle točke susreta.  Premda neuobičajene za primijenjenu umjetnost, metafizika i konceptualnost jesu područja interesiranja ovog kolekcionara. Upravo je to razlog odluke spojiti nespojivo: svakodnevni uporabni predmet kojeg nemilosrdno korisnici rabe sjedenjem, Macura pretvara u stvaralački izazov, pri tomu povezujući neka od najznačajnijih imena industrijskog dizajna tog doba (malo poznatih kod nas) i radove protagonista Gorgone, neoavangardne skupine konceptualista.

S druge strane, obrazloženje povezivanja naizgled posve odvojenih izložbi leži u psihološkom i sociopsihološkom pogledu kolekcionara, čiju povezanost samo kolekcionar osobno vidi, razumije i tumači. I treće, o povezanosti stolice (često samo banalno viđene) i konceptualističkih reagiranja skupine Gorgona, osobno može, a i ne mora, posvjedočiti svaki posjetitelj izložbe i otkriti ono što se zove »Čovjek neostvarenih želja«. I unutar ovog viđenja nalazi se odgovor na svako »zašto« spajati ove dvije izložbe. Jer, posjetitelj će biti okružen praznim stolicama, predmetima pravljenim za čovjeka a bez njega, predmetima koji nikada nisu dovoljno udobni, koji imaju smisao tek kada ih ne osjećamo, predmetima koje nedovoljno primjećujemo, ali svakodnevno rabimo. Također, vidjet će i dokumenta i artefakte skupine ljudi, koja u ponavljanju i besmislu društvenih ograničenja, čvrsto postavljenih i utisnutih, svakodnevno prisutnih a opet neprimjećenih, traži slobodu, oslobađanje od granica društveno postavljenih, a neprimjetnih. Naizgled trivijalni predmet – stolica - u komunikaciji s drugom postavkom, dobiva stvaralačku snagu konceptualističkog ponašanja, postaje njegovo sredstvo, kojim se društvena ograničenja prekoračuju prema mogućoj slobodi, opet individualno, u zavisnosti od posjetiteljevog senzibiliteta.