Arhiv tekstova

Roman Simić, odnedavno i Bodrožić, s obzirom da je svome pridodao i suprugino prezime, rođen je 1972. godine u Zadru. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu smjer komparativna književnost i španjolski jezik. Radio je jedno vrijeme kao urednik časopisa »Kvorum«, potom u nakladi »ND«, a trenutačno je uposlen na mjestu urednika u izdavačkoj kući »Profil International«. Objavljena djela: »Mjesto na kojem ćemo provesti noć« (2000.) i »U što se zaljubljujemo« (2005.), knjiga nagrađena na natječaju »Jutarnjeg lista« za najbolje prozno djelo godine.

4Kako u Vašem slučaju funkcionira simbioza uredništva i književnosti, s obzirom na veoma uspješno obavljanje obje funkcije i postoji li određeni intimni sukob?

Ponekad, normalno dođe do takovih situacija, posebice kada čitam neke jako dobre knjige, ali opet s time se susreće i svaki pisac koji »i čita«. Međutim kada uređujete onda ste u prilici intervenirati i popravljati tuđe rukopise, ajmo reći imate znatno veće ovlasti. S jedne strane to može biti dobro, jer vidite kako drugi ljudi pišu, opet s druge strane to i umara, jer ste zapravo kontinuirano izloženi tuđim tekstovima i imate znatno manje vremena posvetiti se osobnoj kreaciji.

4Uz spomenutu dvojnu ulogu, postoji još jedna korelacija u činjenici Vaše akademske naobrazbe profesora književnosti. Koliko ta okolnost dodatno utječe na Vaš rad?

U onome što radim pokušavam, prije svega, biti odgovoran i ne previše tvrd i konvencionalan. Također pri spomenu pridjeva akademski pomalo se uvijek naježim jer nikako ne vidim sebe u toj formulaciji. Opet ima profesora i profesora...

Meni je ponajprije stalo do rada na rečenici, na tekstu i sustavnom usavršavanju posla kojim se bavim.

4Postoji teorija prema kojoj se pisac u stvari rađa, a ne postaje. Što je Vas navelo prema pisanju i literarnom obliku izražavanja?

Isprva sam počeo pisati poeziju, još prilično rano i čak sam nagrađen nagradom »Ivan Goran Kovačić« za male pjesnike, međutim u jednom trenutku nisam to mogao više vratiti u sebi, pa sam se probao okušati u prozi. Vjerojatno je ta potreba za »hrvanjem s riječima« oduvijek bila u meni, ali je postupno s vremenom počela mijenjati formu.

4Kakav je osnovni poriv Vašeg literarnog djelovanja i poruka onoga o čemu pišete u svojim djelima?

Najvažnije mi je da imam nešto za reći, i zato mi se čini promašajem kada netko piše samo da bi pisao. Osobno se vrlo slabo osjećam u situaciji ako ne mogu stajati iza onoga što napišem, a sve ono o čemu pišem dotiče se onoga što živim i čime se bavim u svakodnevnom životu. Razmišljam o odnosima, svojima i tuđima prema životu, književnosti, ljubavi... Konkretno moja posljednja knjiga »U što se zaljubljujemo«, pokušava dati što više tog materijala. 

4Svaki literat ima određeni sukob između vremenskih ograničenja prošlosti i budućnosti, izraženih u sadašnjem vremenu svog postojanja. Što biste označili Vašim sukobom ili revoltom glede osobnosti u aktualnom vremenu?

Generalno gledano vrlo je lako obično živjeti u svom vremenu, ali mislim kako se svi mi teško mirimo s određenim stvarima koje nam se ne dopadaju. Recimo brzina života i protok vremena koje se svakodnevno gubi. Osobno nastojim malo usporiti sebe i taj ritam života, i kada stvari dovoljno sporo protječu pokraj mene, onda se one počinju činiti posve drugačijima i na njih gledam drugačijim očima. I tada dolazim u situaciju pitanja je li sve to baš mora biti doista tako.