Arhiv tekstova

Do sada, koliko znamo, nitko nije podrobnije komentirao činjenicu da je u proračunu vojvođanske vlade, koji je za 2003. godinu projiciran na 14 milijardi dinara skoro 70% ili točnije 9,6 milijardi dinara, predviđeno za kulturu i obrazovanje. Uobičajeno objašnjenje ove notorne činjenice je da ne treba žuriti s preuranjenim zaključivanjem, te da su odnosi unutar pokrajinskog proračuna samo odraz vještine pregovaranja s republičkim zvaničnicima i raspoloženja pojedinih republičkih ministara da »ustupe« dio svojih obveza i prava pokrajinskim kolegama. 

Po ovome bi se moglo zaključiti da je Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu u proljeće prošle godine, u finišu utrke za omnibus zakon, imalo najvještije pregovarače i snažne lobiste, čije umijeće mu je osiguralo značajan priliv sredstava. No, stvari se i ne moraju tumačiti u ovom voluntarističkom ključu. Dapače, izgleda da bi bilo bolje, napose za nas ovdje u Vojvodini, da ozbiljnije shvatimo multikulturni potencijal ovog prostora.

Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu po sugestiji eksperata Vijeća Europe, iniciralo je i osmislilo projekt koji praktično treba skicirati smjernice dugoročne kulturne politike AP Vojvodine. Prvi dio ovoga projekta, seminar pod nazivom »Kako razvijati kulturu u gradovima i općinama Vojvodine«, održan je upravo ovog vikenda u Skupštini AP Vojvodine. Seminar je prije svega okupio članove izvršnih odbora skupština općina zadužene za kulturu iz svih mjesta u Vojvodini, kao i direktore institucija kulture u Pokrajini. Evidentno je da se rasprava fokusira na one neposredne nositelje kulturne politike, i to lokalne. 

Iza ovoga se može nazrijeti namjera decentralizacije i demetropolizacije kulture, koja je svakako upisana u strategiju Vijeća Europe, a nama se sve neposrednije postavlja kao uvjet za integraciju u europske tokove. Međutim, što Vojvodina ovdje može ponuditi, a drugi ne mogu?

Ako na stranu stavimo fraze o viskokom stupnju prosvijećenosti i kulturnim potrebama ljudi s ovoga prostora i pogledamo činjenice, možemo doći do zanimljivih zaključaka. Kao veliki uspjeh vojvođanske »vanjske politike« u autonomiji naklonjenim medijima predstavljen je prijem Vojvodine u Skupštinu europskih regija. Međutim, malo je poznato da ovaj prijem ima svoju predhistoriju. Naime, na inicijativu Pokrajinskog tajništva za kulturu, a odlukom Izvršnog vijeća, Vojvodina se još 2001. godine učlanila u međunarodnu kulturnu mrežu »Spektar« čije je sjedište u Parizu. Ova mreža predstavlja zapravo asocijaciju europskih gradova i regiona za kulturu. Redovna aktivnost ove mreže odvija se kroz intenzivnu razmjenu informacija i promidžbu kulturnih postignuća njenih članova. Upravo na jednom od sastanaka ove asocijacije predstavnici Pokrajinskog tajništva za obrazovanje i kulturu saznali su za mogućnost prijema u Skupštinu europskih regija i bez prethodnog uvjetovanja članstvom u Vijeću Europe. Dakle, upravo je iz resora kulture – i to ne slučajno - jedino i mogla stići inicijalna ideja koja će kasnije biti realizirana na razini Skupštine Vojvodine. To nam govori da bi put do Europe, ali i put do tzv. internacionalizacije vojvođanskog pitanja mogao ići preko kulturnih i regionalnih inicijativa. A ove inicijative opet po definiciji moraju biti multikulturne, ineterkulturne i demokratične, tj. necentralizirane. Naime, ne postoji druga mogućnost »argumentiranja« za autonomiju i kulturno - etničku specifičnost ovih prostora na međunarodnom planu u odnosu na ovu. Niti postoji bolji način komunikacije u međuregionalnom dijalogu. Čini se da to bolje shvaćaju nacionalisti i tradicionalisti od europejaca i regionalista, jer zdušno pokušavaju fiksirati mononacionalni identitet kulture kao takve. 

Možda proračunske stavke stvarno govore o odnosu moći pregovaranja, i u krajnjoj liniji predstavljaju poklon rođaka iz velikog grada, ali postoji ogromna šansa da upravo lukavo koristeći darove osvojimo, a ne razorimo Troju.

Mirko Sebić