Arhiv tekstova

Kada su početkom 2000-tih japanski horor filmovi, ili kako ih Japanci zovu »filmovi strave i užasa« (otuda i termin koji se ponekad koristi za horore na našim prostorima) postali hit u Evropi i SAD-u nitko nije očekivao da će se taj trend održati do 2007. Naravno, holly-woodska mašinerija učinila je da se fenomen što duže eksploatira. Prvo je došla ogromna promotivna kampanja od strane američkih, ali i europskih distributera. Potom su u Hollywoodu počeli nemilosrdno snimati rimejkove najpopularnijih horora: »Prsten«, »Kletva«, »Dijete«... Trenutačno se nalazimo u fazi koju karakterizira snimanje nastavaka rimejkova, što ta ostvarenja u stvari čini originalnim. Nastavci su se tako oslobodili tereta onog dijela japanskog filma koji nije bio prikladan za zapadni svijet, a uzeli su sve ono što je u toj specifičnoj formi dobro tj. rezultat: neviđeno dobre horor filmove.

DIMENZIJE STRAHA: Prvi među jednakima u cijeloj toj priči je nastavak rimejka japanskog klasika »Kletva 2« (ovaj film ne treba brkati sa japanskom verzijom »Ju-on 2«, čak ih ne treba ni dovoditi u svezu jer ona ne postoji, osim preko prvog dijela). Mnogi će reći da »Kletva 2« samo »mulja« s pričom iz prvog dijela, bez nekog daljnjeg razvoja radnje. Njima u prilog ide i činjenica da je na glavno pitanje što ga je postavio prvi dio: »Kada će Karen (lik kojega tumači Sarah Michelle Gellar) umrijeti«, odgovoreno je već na početku drugog dijela, ali da ne otkrivamo previše... To nije u potpunosti točno jer se pokreću mnoga pitanja oko dimenzija realnosti, da ne kažemo straha, ali ni to nije važno jer je povijest filma više puta pokazala da dobar horor uopće i ne mora imati priču, budući da je poanta u zastrašivanju publike i dizanju adrenalina. Sama (ne)priča počinje kada Aubrey Davis (Amber Tamblyn) otputuje u Japan vidjeti svoju sestru Karen koja je hospitalizirana zbog požara koji je zahvatio njenu kuću. Karen izgleda previše uznemireno i kada joj novinar Eason (Edison Chen) sugerira da njeno stanje ima izravne veze s izgorjelom kućom, Aubrey započinje amatersku istragu. Tijekom istrage na površinu izlaze tajne vezane za njihovu obitelj i obiteljsku prošlost. To ostavlja dovoljno prostora za autora i redatelja filma Takashi Shimizua  koji još jednom pokazuje da je najbolji upravo u zastrašivanju publike. 

GLEDATELJ NA »IGLAMA«: Postavka kamere i pojavljivanje duhova, ili kako god hoćete nazvati utvare iz filma, u savršenoj su harmoniji tako da se gledatelj nalazi na »iglama« i za vrijeme drugog gledanja. Sveopćoj tenziji u filmu, koja »netreniranog« gledatelja dovodi do ludila, također pridonose glazba (skladatelj Christopher Young) za koju je teško naći adekvatne riječi hvale, i tonski efekti. Škripa i razni drugi zvuci koji su sada već postali zaštitni znak ovog filma, a kopirani su i u mnogim drugim filmovima, vrhunski su odrađeni. Njih su radile dvije ekipe, jedna iz SAD-a i jedna iz Japana kako bi se kasnije sve to spojilo pod rukom maestra dizajna zvuka Paula N.J. Ottossona. Ipak, može se reći da je gluma razočarala s obzirom na iskustvo glumaca u sličnim filmovima i to je velika zamjerka na račun redatelja, a ne glumca, je jer ova ekipa pokazala da se snalazi u sličnim situacijama. Film koji je u Americi napravio »horor« na blagajnama, oborivši sve rekorde kada se radi o žanru kojem pripada, možete pogledati na ovogodišnjem beogradskom FEST-u u okviru programa posvećenom azijskoj kinematografiji.