Arhiv tekstova
07.02.2003
Predstoji nam uokviravanje institucija
Konstitutivna sjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća, održana 25. siječnja u Gradskoj kući u Subotici zacijelo će ostati zapamćena kao jedna od najreprezentativnijih manifestacija s najnereprezentativnijim modelom ponašanja. Sva neslaganja koja su posljednjih godina između članica Foruma, s jedne, i DSHV-a, s druge strane, prerasla u netrpeljivost izlila su se netom nakon polaganja vijećničke prisege u verbalnu žuč. U tako pripremljenom pregrijanom ozračju teško je i bilo očekivati drugačijeg raspleta u odnosu na viđeni: odlazak pobijeđenih na elektorskoj skupštini, jer se kod većine (sadašnjih vijećnika) brojčani sraz u odnosu 113:85 »za Forum« niti ne doživljava na razini višoj od rezultata utakmice.
U takvom ozračju činjenica da je predsjednik Hrvatskog akademskog društva i nositelj liste A na elektorskoj skupštini (15. prosinca 2002.) mr. Josip Ivanović nakon napuštanja vijećnika s liste B veoma brzo i jednoglasno izabran za prvog predsjednika HNV-a ostaje nekako u sjeni naprijed iznijetog.
U svom ste govoru, nakon što ste izabrani za predsjednika, istaknuli nekoliko ciljeva glede budućeg rada HNV-a. Među njima je i onaj o potrebi pomirenja unutar hrvatske zajednice. Koliko je to, nakon «epiloga na početku» konstitutivne sjednice realno ostvarivo?
Kao većina, koja je dobila potporu na elektorskoj skupštini, mi imamo i stanovitu odgovornost. Biti manjinom je također jedna uloga u traženju slabih točaka i ukazivanja na njih kod većine. Javnost to, s pravom, očekuje. Međutim, pristati na ucjene na početku ne možemo. To bi značilo spoticanje na svakom koraku. Zapravo je riječ o jednom broju ljudi koji su bili na pozicijama i da su ikako htjeli surađivati, i da se to moglo s njima, to bi bilo i učinjeno. Ipak, suradnje mora biti. Među svim ljudima dobre volje unutar Hrvatskog nacionalnog vijeća mora doći do razgovora i prihvaćanja Statuta. Osobno sam tražio stručno i neutralno pravničko mišljenje o Statutu i dobio sam vrlo pozitivnu i visoku ocjenu o njemu. A upravo je Statut taj dokument kojim se predviđa uključivanje vrlo velikog broja ljudi u Hrvatsko nacionalno vijeće u kom, primjerice, ima devet odbora, šest odjela, pa kad izmnožite to s predviđenim brojem članova koji se kreće od pet do jedanaest; pa konzultativna tijela, pa izvršni odbor, pa elektronsku vladu, predsjednika, četiri potpredsjednika... to izlazi negdje iznad stotinu članova i ljudi koji bi se aktivno trebali uključiti u život i rad HNV-a. Nitko ne može misliti, niti osobno to mislim, da ću ja s dvoje-troje ljudi nešto sam raditi po hrvatskoj zajednici. To je i nemoguće, a nije niti smisao osnutka Hrvatskog nacionalnog vijeća. Znači, mi smo projektom Statuta pokušali stvoriti jednu takvu strategiju kojom želimo izvući maksimum iz naše hrvatske zajednice, i to na profesionalnoj razini. Primjerice, novinari i ljudi iz medija bit će oni koji će odlučivati o stvarima koji se tiču informiranja; prosvjetni radnici odlučivat će o prosvjetnim pitanjima itd.
Kao jedan od ciljeva u svom ste uvodnom govoru naveli i integraciju hrvatske zajednice u društvo u kom živi. Što to preciznije znači?
S obzirom na činjenicu da je tek prošle godine usvojen savezni Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i etničkih zajednica hrvatska je zajednica konačno stekla svoj status. Kao što se vrlo dobro zna, mi smo do tada bili u nekakavom zrakopraznom prostoru. Polazeći od te činjenice, mi zapravo nemamo nikakvih ozbiljnih institucionalno uokvirenih i utemeljenih odnosa s državom u kojoj živimo. Kao i sve druge zajednice, a kao i većinski narod, mi moramo biti integrirani u državu u kojoj živimo; mi želimo biti njezini građani, u njoj raditi, pridonositi joj, ali i pridonositi zajedništvu i šarolikosti, koje je najuočljivije upravo ovdje, u Vojvodini gdje i ima najviše Hrvata. To mora biti učinjeno u okvirima institucionalnih oblika iz kojih smo do sada namjerno bili izostavljani. Ali, hvala Bogu, situacija se sada promijenila na bolje, iako je i ranije bilo, istina rijetko, pozitivnih pojava. Jedna od tih stvari je, recimo, tečevina službenog jezika u subotičkoj općini, što je rezultat zalaganja određenih političkih stranaka, mađarskih prije svih. No, primjera poput Subotice za sada još nigdje nema, a kako sada stvari stoje, teško je i očekivati da bi se to pravo bilo gdje i moglo ostvariti. Ali, pravo na obrazovanje ili informiranje već postoji. Za to je primjer i veliki događaj oko osnutka »Hrvatske riječi« i izlaska njezina prvoga broja, a što je rezultat veoma pozitivnog pristupa Skupštine Vojvodine. Vidjelo se to i na svečanostima u Novom Sadu i Subotici iz govora ljudi koji su se otvoreno i iskrena srca zauzeli za tu stvar. Također, očekujemo i da se pitanje ostalih medija, poput radija ili televizije, riješi kao institucionalizirani oblik, a ne da se emisije i nadalje moraju pripremati po privatnim stanovima. Naravno, mislim da je potrebno proširivanje i drugih institucija, poput obrazovanja koje za sada postoji samo u četiri prva razreda u subotičkoj općini. Mislim da je tu nedopustivo vršenje bilo kakvog nasilja nad ljudima, nego neka se svatko slobodno odlučuje. Konkretnije, u onoj mjeri u kojoj se kao Hrvat osjeća sigurnim u ovoj državi on će razmisliti i odlučiti hoće li svoje dijete dati obrazovati na hrvatskom ili ne.
Za takvu vrstu osjećaja odgovorna je i država u kojoj živimo. Ali, u kolikoj je to mjeri i zadaća matične države?
Da, to je zadaća države u kojoj živimo, a matična država iskazivala je dosta visok stupanj spremnosti pomoći u tim stvarima. Kada je, konkretno, riječ o obrazovanju, moram reći da sam na prethodnoj svojoj dužnosti kao predsjednik Hrvatskog akademskog društva nastojao uspostaviti tu suradnju. Ona je zaista i postojala s Ministarstvom prosvjete i sporta i Ministarstvom znanosti i tehnologije Republike Hrvatske. Naravno, bilo je tu i problema, ali u cijelosti uzev moram zaista visoko ocijeniti spremnost na suradnju. Nama su zaista dani svi potrebni materijali i potpora i što se tiče ljudi, kada je na redu bila izrada programa za hrvatski jezik i književnost i za hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, kojeg smo mi, kao zadaću, dobili napraviti od Pokrajinskog tajništva za obrazovanje i kulturu. Postoji i spremnost ljudi da dođu držati seminare našim učiteljima i to ćemo mi koristiti, jer nam se kao veliki problem u zajednici pojavljuje obrazovanje profesora hrvatskog jezika i književnosti i profesora povijesti. Na žalost, trenutačno imamo svega dva studenta koji u Hrvatskoj studiraju povijest, a na književnosti nemamo nijednog. A vrlo će brzo isteći vrijeme kada će trebati profesora hrvatskog jezika i književnosti, s obzirom na jesenas započeto obrazovanje na hrvatskom u prvim razredima osnovnih škola. Dakle, tu se moraju obaviti razgovori i s Ministarstvom prosvjete Republike Hrvatske, koje je izrazilo spremnost dati čak i duplo veće stipendije od uobičajenih kako bi se pozitivnom favorizacijom određenih struka moglo pridobiti mlade ljude za studiranje, u ovom slučaju kroatistike. Ono što se također pojavljuje kao problem jest činjenica da mnogi studenti, tijekom studija ili čak i prije, podnose zahtjeve za primitak u državljanstvo Republike Hrvatske, jer im je to kasnije uvjet za ostvarivanje raznih prava i oni to i čine. E sad, ako su oni građani Republike Hrvatske, mi nemamo mehanizama da ih onda sprječavamo u mogućnosti obrazovanja u struci za koju se opredijele. I pored toga, mi moramo naći mehanizme pozitivne stimulacije kojima ćemo mlade ljude dobiti za studij hrvatskog jezika i književnosti i povijesti.
Gdje će biti sjedište HNV-a i kakav će biti način njegova financiranja?
Što se sjedišta tiče, u Statutu je zapisano da to bude u Preradovićevoj 4, u Subotici, gdje je i sjedište Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo«. Smatrali smo da je to jedno početno rješenje, ne mislimo i konačno, da se napravi ugovor s HKC-om o tome da nam se da adekvatan prostor u kojemu bismo počeli raditi. Glede financiranja, u Zakonu postoji, a i mi smo Statutom predvidjeli način financiranja putem proračuna. Vidjet ćemo kako će to funkcionirati. Starija nacionalna vijeća od nas, poput Mađarskog, za sada nije dobilo »niti prebijene pare«, ali se i jedni i drugi nadamo da će taj proračun kad-tad proraditi i da ćemo tu naći nekakva sredstva. Također, možda nađemo sredstva i putem donacija i ukoliko se tu i bude nešto dogodilo, mi moramo imati veoma sposobnog i organizacijski veoma pripremljenog predsjednika Izvršnog odbora. Jer, to je jedno od temeljnih pitanja funkcioniranja HNV-a: »ako nema para, nema ni muzike«.
Na kojim poljima vidite mogućnost suradnje između HNV-a i drugih nacionalnih vijeća?
Suradnja svakako treba postojati, jer napose na području Vojvodine mi činimo kolorit nacionalnih zajednica, a i, s obzirom da skupa živimo, moramo se međusobno povezivati, uvažavati i podupirati. Samo se na taj način istinski može govoriti o multikulturnom društvu kada se mi zalažemo za Roma ili Mađara, a oni za nas ili prava drugih. Konkretno, mi smo i neka iskustva mađarske nacionalne zajednice preuzimali; uzeli smo i Statut kao jednu osnovu. On ima, naravno, mnogo dodirnih točaka, jer tu niti ne može biti velike razlike, ali je dorađen i dograđen. A upravo istraživanje modela suradnje i s državom u kojoj skupa živimo i s matičnom državom, možemo vidjeti iskustva Mađara i međusobno si davati ideje.
