Arhiv tekstova

Mnogi autori smatraju da je sustav međunarodnih odnosa u drugoj polovici 20-og stoljeća bio bipolaran. Takozvani period »hladnoga rata« odlikovala je podjela svijeta na dva pola. Prvi su karakterizirale liberalne demokratske vrijednosti, a predstavljale su ih Sjedinjene Američke Države, a drugi je dio, predvođen Sovjetskim Savezom, činio blok komunističkih zemalja. Iako je u tom periodu bio formiran Pokret nesvrstanih, koji su činile one zemlje koje sebe nisu vidjele niti u jednom od dva dominantna bloka, mnogi ostaju pri opisu tadašnjeg perioda kao bipolarnog. 

Jedan od zagovarača bipolarizma, Kenneth Waltz, tvrdi da je to bio jedini mogući i stabilan sustav koji je, ujedno, i najlakši za održavanje. Na oba pola takvog sustava nalazi se centri moći koji su sposobni da prijete jedan drugom, da se opiru tim prijetnja, i da kroz ravnomjeran odnos snaga održavaju svojevrstan balans. 

ZAPADNI I ISTOČNI BLOK: U takvoj konstelaciji snaga, više demokracijskim smatrao se zapadni blok, predvođen ekonomski razvijenim zemljama čiji su smisao i potencijali za razvoj počivali na premisama liberalizma. Individualne slobode, razvijena tržišno gospodarstvo, otvorena društva, sloboda govora, partijski pluralizam, karakteriziraju ovaj sustav vrijednosti koji je većina smatrala pravom demokracijom, ili onom demokracijom kojoj se teži. S druge strane, nalazio se blok zemalja komunističkog uređenja, gdje su osnovne karakteristike bile dominacija države i kolektiva nad pojedincem, opća »uravnilovka« i nemogućnost da se prosperira, politički sustav u kome je dominirala jedna partijska ideologija, planska privreda, itd. Mnogi su ovaj sustav smatrali nazadnim, jednom velikom preprekom u dostizanju pravih demokratskih vrijednosti, a dokaz da su bili u pravu je opći slom komunizma, krajem 80-ih i početkom 90-ih, kada su bivše komunističke zemlje raskrstile sa starim ideologijama i ušle u period tranzicije. Slom komunizma donio je nove probleme – probuđeni nacionalizam, izražene vjerske i etničke osjećaje, koje je komunizam dugo, na kraju i bezuspješno, potiskivao. 

Nakon završetka »hladnog rata« i sloma komunizma, pojavila su se različita tumačenja »novog svjetskog poretka«. Po jednome, svijet je ujedinjen globalizacijom i zajedničkim vrijednostima postao ujedinjen i živi u harmoniji, dok je po oprečnome tumačenju svijet ušao u period anarhije i apsolutnog kaosa. Kritičari prve teorije tvrdili su da je svijetom zavladao novi oblik »imperijalizma«, ovoga puta vrijednosti ili kulture, i da svijet s kraja 90-ih karakterizira opća »amerikanizacija«. 

Dalje, kritizirajući SAD i njihove imperijalističke namjere, mnogi ovaj takozvani »bastion demokracije« smatraju najvećim zlom novoga milenija. Pogubna vanjska politika, rast troškova vojne industrije, nepotrebni rat u Iraku, sramotna epizoda sa zatvorom Guantanamo, samo su neke od priča kojima se potkrepljuje ova kritika. Najznačajniji prilog dominaciji liberalnog vrijednosnog sustava u modernom svijetu dao je autor Francis Fukuyama u svojoj poznatoj knjizi »Kraj povijesti i posljednji čovjek« (The End of History and the Last Man). On je tvrdio da je pobjedom nad Sovjetskim savezom, liberalna demokracija otklonila sebi posljednju prepreku ka apsolutnoj dominaciji, i to je po njemu »kraj povijesti«. Iako je povijest završena, međunarodni odnosi i dalje će se odvijati, no sada u jednom unipolarnom okruženju, kojim dominira Zapad.  

POLARNOSTI: S druge strane, ima i onih koji smatraju da je svijet i dalje ostao bipolaran. Ne dalje u smislu njegove podijeljenosti na dva bloka, već u smislu mentalne i ideološke sklonosti ljudi da se svrstavaju na »nas« i na »njih«. Različite polarnosti javile su se kao rezultat ovoga – podjela svijeta na Orient i Okcident, na Sjever i Jug, na Centar i Periferiju, na Dar al-Islam i Dar al-Harb (obivalište mira i obivalište rata). Najpopularnija, ujedno i najkotraverznija, teorija novijeg doba je ona o podijeli svijeta duž kulturnih odnosno civilizacijskih linija. Kreator ove ideje, Samuel Huntington, smatrao je da je današnji svijet multi-polaran i da ga karakterizira neprestani »Sukob civilizacija«, kako i glasi naziv njegovog popularnog djela. U ovakvom svijetu, »propadajući« Zapad, »rastuća« kineska civilizacija, i nestabilni svijet Islama, tri su civilizacije koje će najviše dolaziti u sukobe u današnjem svijetu.  Mnogi su, pogrešno interpretirajući ovu teoriju, stavljajući je u različite kontekste, opravdavali i inicirali današnje sukobe i smatrali potpuno legitimnim i normalnim netrpeljivosti između civilizacija.