Arhiv tekstova

Ilija Žarković sebe naziva svaštarom, kako dodaje, u pozitivnom smislu riječi. S obzirom na tu činjenicu predstaviti ga nije lak posao, a o tome govori i nadnaslov intervjua. Međutim, za ovu prigodu odabrali smo razgovor započeti od najaktualnijeg – triju njegovih knjiga koje su početkom mjeseca po prvi puta javno promovirane. Riječ je, naime, o naslovima – »Iz naše avlije i iz komšiluka«, »Tanke žice tamburice – škola za tamburu« i »Svirac svira« – koji su objavljeni prošle godine u nakladi Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva »Tomislav« iz Golubinaca. O ovim knjigama i radu spomenuta Društva, ali i o aktualnom kulturnom stvaralaštvu srijemskih Hrvata, Ilija Žarković govori za naš list.

 

HR: Knjiga »Iz naše avlije i iz komšiluka« je zapravo zbirka šaljivih dosjetki i autentičnih dijaloga vaših sumještana, Golubinčana. Kažite nam nešto više o njoj, kao i radu na njezinom pripremanju?  

Rad na ovoj knjižici trajao je dosta dugo; nekoliko godina. I nije bio neki naporan rad, jer sam to radio natenane i uživajući. Uvijek se na druženjima Srijemaca znala ispričati i poneka anegdota i to je vjerojatno prakticirano i u ranija vremena; inače ne bi došle do nas. Onda sam ih odlučio bilježiti i nakupio sam preko tri stotine. Kad je glavni i odgovorni urednik HR, Zvonimir Perušić odlučio u novinu unijeti vedrije tonove, poslao sam mu prvih trideset anegdota i to je objavljivano sukcesivno, a poslije su tu mjesta našle i anegdote iz drugih krajeva, što me je neopisivo radovalo. To što sam u knjižicu (veličine molitvenika) unio samo trećinu sakupljenih doskočica govori o obujmu sredstava za tisak, kojima sam raspolagao, i o ideji da se naprave od tog materijala još dvije knjige, a do toga će svakako doći. Ja i dalje na tom materijalu radim i osjećao bih ogromnu prazninu kad bih to prekinuo. To je beskrajna priča.

U anegdotama sve vrvi od nadimaka, te sam stoga na zadnjih tridesetak strana cjelokupnom materijalu pridodao i pristojnu zbirku osobnih i obiteljskih nadimaka mojih Golubinčana. I to je također bio samo sakupljački posao, a moj lingvistički doprinos je uredna akcentuacija.

HR: Druge dvije knjige se, svaka na svoj način, bave tamburaškom glazbom. Kao glasovitom tamburašu, neskromno rečeno, inspiracije i znanja napisati ih, očito Vam nije manjkalo…

Ovdje se nije radilo o inspiraciji, nego prije o potrebi. Govorim o knjizi »Tanke žice tamburice«. Od 1989. kad je nakladnik Nota-Knjaževac tiskao zadnji svezak škole za tamburu Lazara Malagurskog, inače pristojan priručnik, do danas se na ovom prostoru nije moglo naći ništa sličnoga. U Hrvatskoj je, dakako, tamburaški pokret znatno masovniji i tamo se godišnje pojave bar dvije takve knjige. I Hrvati u Mađarskoj dobili su 2003. »Tamburašku početnicu« profesora Stipana Krekića. Mi smo se ovdje dovijali u radu s najmlađima. Iz mog desetogodišnjeg iskustva ova se knjiga jednostavno stvorila sama od sebe. Sakupivši sve bilješke i konzultirajući literaturu, uredio sam ovu školu za bisernicu i brač. Mislim da nisam uradio ništa novo. Jedini moj doprinos i jedini iskorak naprijed su vježbe koje su se sve oslonile na već poznate tamburaške standarde; njih djeca prepoznaju već u prvom taktu i raduju se kad vježbajući nauče novu pjesmu. 

Druga knjiga, »Svirac svira«, zbirka je tamburaških pjesama: notni zapis, harmonije i tekstovi. Ukupno 224 pjesme. Ni toga nije bilo na tržištu, bar ne u tom obujmu. I ta se knjiga prilično traži. S dozom ponosa moram reći kako sam za nju imao sjajne recenzente: gospodina Stipana Jaramazovića čije ime zna svatko tko voli tamburu, gospođu Sofiju Koržinek, glazbenu pedagoginju iz Osijeka, i mladog gospodina Ljubinka Lazića, koji je tamburaški đak profesorice Mire Temunović, a koji je ljetos magistrirao kontrabas u Münchenu i svirao solo bisernicu u Berlinskoj filharmoniji.

Izbor pjesama u ovoj knjizi je bez nekog strogog kriterija i nadam se da je to jedina njezina mana.

HR: Početkom ovog mjeseca navedene knjige su prvi puta javno predstavljene, i to u prostorijama HKPD »Matija Gubec« u Rumi. Pretpostavljamo da ćete knjige promovirati i u drugim mjestima? 

Oni su prvi reagirali. Organizirali su sjajnu promociju, sadržajnu i dobro posjećenu. Ljudi se tamo u Rumi na Bregu ozbiljno bave tamburom i radovao sam se da je baš kod njih najprije predstavljen taj moj rad. O knjigama su nadahnuto govorili Josip Jurca, ravnatelj i dirigent, kao i Ratko Racković, promotor koji godinama prati moj rad. Neizmjerno sam im zahvalan što vjeruju u mene. Glazbene ilustracije na ovoj promociji uradili su: seniorski tamburaški orkestar »Tomislava« i čika Đuka Pavlović, čestiti seljak iz Golubinaca, od koga sam zapisao nekoliko starih pjesama koje su se našle u zbirci.

Naravno da ćemo knjige promovirati gdje god osjetimo da ima zanimanja za tamburu. Centralna promocija na kojoj će se prvi puta javno predstaviti HKPD »Tomislav« kao nakladnik bit će upriličena u Golubincima, u školskom holu, ali još nismo definirali termin jer smo upravo prezaposleni organiziranjem Maskenbala. Ali, vjerujem da ćemo još u tijeku veljače promovirati i knjige. U planu su i promocije u Staroj Pazovi, Pećincima, Inđiji i Irigu, i o tome se već dogovaramo.

HR: Spomenute Vaše knjige objavljene su u nakladi HKPD »Tomislav«. Budući da ste Vi istaknuti član ove udruge, kažite nam, planira li Društvo u skorije vrijeme objaviti još neke knjige? A da nisu Vaše?

HKPD »Tomislav« je znatno proširio svoje aktivnosti, a sve u onom skučenom prostoru u crkvenoj porti. Naročito je teško zimi sinkronizirati rad sekcija. Tijesno nam je, ali se slažemo i idemo naprijed koliko možemo; pružamo se prema guberu. I ovi nakladnički prvijenci uglavnom su iz moje glave, ali to je stoga što malo tko nešto piše. Dobro sam se potrudio i da nakladnik ne mora trošiti od skromnih sredstava za tisak mojih knjiga, pa sam našao brojne sponzore od kojih moram spomenuti četiri najdarežljivija. To su: dr. Željko Crnković (Virovitica), Pavle Lisac (Crikvenica), Raško Moskovljević (Beograd) i Caritas za Srijem i Caritas dijeceze Bolzano iz Italije, odnosno vlč. Jozo Duspara i signore Fabio Moilon. Oni su najviše pomogli meni i nakladniku. 

HR: Kakva je aktualna situacija u oblasti nakladništva među srijemskim Hrvatima?

Koliko ja znam, nikakva. Mislim da nemamo nijednog nakladnika, niti imamo ljudi koji nešto pišu. Sve je to stihijski i uzgredno. Redakcija »Hrvatske riječi« je to pratila. Osim Vladimira Bošnjaka i vlč. Marka Kljajića ne znam nikog da je išta tiskao. Ni ovo što sam ja radio, nije literatura. Naši ljudi jako malo i čitaju i to nužno mora ostaviti posljedice: takvi niti imaju potrebu da išta kažu niti da napišu.

HR: Koliko je udrugama iz Srijema značila – prošle godine po prvi puta održana – manifestacija »Kićeni Srijem u Zemunu«, koju je organizirala tamošnja Zajednica Hrvata Zemuna, odnosno Knjižnica i čitaonica »Ilija Okrugić«?

To nas je sve obradovalo pa smo pohrlili pomoći gospodinu Stipi Ercegoviću koji se trudio sve dići na pristojniju razinu. Ali i tu je ista priča. Zemunci nemaju svoje programe, a imaju resurse i mogućnosti. Oni svojim članovima i gostima moraju ponuditi programe ostalih udruga i to je šteta što je tako. Tamo vrlo fino radi jedino zbor, ali on je djelo dekanata, a ne udruge.

HR: Smatrate li da je rad udruga, kao što je primjerice HKPD »Tomislav«, dovoljan da se od zaborava sačuva postojanje jednog naroda na ovim prostorima?

Ja nisam pesimist. Inače se ne bih bavio time čime se bavim. Ali, moram reći da ovakav rad udruga nije dovoljan. Mora ga biti i više i na višoj razini i u što više smjerova. Nisu udruge osnovane samo zato da bi se u njima »tancalo« i sviralo. To u »Tomislavu« znaju i polako se iniciraju i druge sekcije i druge aktivnosti. Nevolja je što nas je malo i što moramo nešto novo i nešto drugo napraviti s onim što imamo. Zasad uspijevamo, ali vrlo skromno. I umijemo biti zadovoljni ako i tako ostane.

HR: Među ostalim, pišete i poeziju. Objavili ste zbirku pjesama »Lice ravnice« 1996. godine, i redoviti ste sudionik susreta pjesnika »Lira naiva« koje organizira Hrvatska čitaonica iz Subotice. Pripremate li, možda, nešto novo u domeni pjesništva? 

Da. Moja knjiga poezije »Ni tamo ni ovamo« tiska se ovih dana u Zagrebu. Tu moram spomenuti pomoć gospodina Ante Bilića, direktora tiskarnice »Katma« u Zagrebu, koji knjigu tiska o svom trošku, a bit će objavljena u nakladi »Tomislava«. Čim mi stignu prvi primjerci, Vi dobivate jedan.

HR: Vaše posljednje knjige objavila je udruga s hrvatskim predznakom, čiji ste istaknuti član, a na Tjednu vojvođanskih Hrvata 1997. primljeni ste u Društvo hrvatskih književnika. Ipak, knjige pišete na srpskom jeziku. Kako to objašnjavate?

O tome sam govorio na Danima Balinta Vujkova. Vi ste objavili to moje mišljenje. O tom problemu sam već puno puta govorio. Ipak, i mi volimo da tjeramo neku priču o isključivosti, i to kvari sliku o nama. Da jedan hrvatski književnik piše na njemačkom, mi bismo to poštivali. I još bismo ga prevodili. Ali na srpskom, e, to je drugo. A ja velim: Nije. To je isto. Odlično se razumijemo. Dok u glavama i naših ljudi ne dođe do ozdravljenja tog dijela svijesti, ja ću se malo baviti literaturom. A ipak, iako pišem na srpskom, moje su sve knjige pune Hrvata. Bilo koju da otvorite, prvo ćete primijetiti imena, pa zatim vokabular, i još puno toga što se lako primjećuje. Doduše, pisao sam ja tu i tamo na ijekavici, tu i tamo kroatizirao svoje ekavske pjesme, i upravo ova nova knjiga sadrži puno pjesama koje su napisane ijekavicom. Ali i dosta onih ekavskih, iz jezičnog miljea golubinačkih Šokaca. Zato sam zbirku nazvao »Ni tamo ni ovamo« i ta aluzija je jasna.

S druge strane, još ljetos sam završio knjigu »Zaboravljeni rečnik«, i to nije poezija, već nešto mnogo ljepše i dragocjenije: to je zbirka od preko 1500 riječi i pojmova koje su se koristile u svakodnevnom divanu naših djedova i baka, a koje danas više nitko ne koristi. To su riječi koje su osuđene na umiranje i naša djeca ih niti govore niti razumiju. Imao sam potrebu da ih sačuvam. U knjizi je našlo mjesta i preko četrdeset starih paorskih igara (dječjih i omladinskih) s potanko opisanim pravilima. Bit će to ljekovito štivo za moju generaciju koja polako odlazi. A knjigu će objaviti Ministarstvo kulture Republike Srbije!

HR: Kako teče rad tamburaške sekcije HKPD »Tomislav«, koju Vi vodite? Koliko imate članova, i kakvi su vam planovi glede nastupa u ovoj godini?

Stariji sastav redovito radi i nastupa. Mlađi su se malo osuli iz osobnih razloga, a ono što je preostalo priključeno je starijem orkestru. Zasad tako nastupamo, a poslije Maskenbala počinjemo s obukom najmlađih. Nadam se da će i među njima ostati bar troje koji će nastaviti i biti priključeni orkestru. Zasad imamo petnaestak formiranih tamburaša koji mogu nastupati.

Krajem svibnja održat ćemo koncert tamburaške glazbe u Staroj Pazovi, a još u travnju ćemo s tim programom nastupiti u Pećincima, Inđiji i Irigu. Na ljeto ponovno u Staroj Pazovi i na Ubu. I bit ćemo stalno glazbena potpora folklornom ansamblu.

HR: Prije tamburaške glazbe dugo ste bavili rock‘n‘roll-om, a sada, poslije dosta godina, čujemo da se Vaša nekadašnja rock skupina ponovno okuplja…

Od ljeta 1962. do jeseni 1984. u kontinuitetu je radila grupa »Asteroidi« čiji sam ja bio jedan od osnivača. Svi ljudi su uglavnom tu, oko mene, svi sad sviraju tambure. Potkraj protekle godine sakupili smo se da pokažemo mlađima kako se to ustvari radi. Stidljivo smo nagovijestili da ćemo nastupiti na Maskembalu, premda je glavni koncert zakazan tek za treći vikend lipnja. Bit ćete obaviješteni. Ovih dana završavamo neke snimke koje će pokrivati radijski marketing Maskembala.

HR: Sutra, u subotu 17. veljače, u Golubincima će se održati Maškare (Mačkare). Kažite nam ukratko, koliko je duga njihova tradicija i što ova manifestacija predstavlja za mještane Golubinaca?

Doista je teško sve o Maškarama reći ukratko. Kod golubinačkih Hrvata taj običaj pamte i najstariji. Kažu: Otkad znam za sebe, imali smo Mačkare! Znamo da taj običaj potječe još iz poganskih vremena, a u Golubincima se zadržao do danas. Bilo je nužnog i razumljivog prekida devedesetih, ali su obnovljene čim smo osnovali Društvo. To je zasad jedini autentični folklorni festival u Srijemu.