Arhiv tekstova

U Srbiji se prema posljednjem popisu iz 2002. godine 70.000 građana izjasnilo Hrvatima. Od toga broja tek nekoliko tisuća glasuje za svoju, nacionalno-manjinsku stranku, a još manji broj ih kupuje i čita »Hrvatsku riječ«. Nacionalno-manjinska infrastruktura je u povoju, školstvo se uz velike muke razvija. Tek na planu očuvanja tradicije kroz rad kulturno-umjetničkih društava, poglavito  folklora, bilježe se stanoviti pomaci. Osnovana su i funkcioniraju društva i u mjestima gdje ih do sada nije bilo, pučke zabave na kojima se njeguje hrvatska tradicija, svake je godine sve više i sve je veći broj uzvanica. Njegovanje tradicije, čini se, ostalo je posljednje pribježište nacionalnoga identiteta i nacionalne svijesti Hrvata u Srbiji. 

S druge strane, na političkom i polju ostvarivanja kulturne autonomije stanje uopće nije toliko »veselo« kao na spomenutim feštama. 

Ovih dana su mediji i u Hrvatskoj i u Srbiji  zabilježili »senzacionalnu vijest« da je »jedan Hrvat« ponovno ušao u Narodnu skupštinu Republike Srbije. Točnije bi bilo - jedini Hrvat iz nacionalno-manjinske hrvatske stranke, ali, na listi druge stranke. Koalicija s »velikom« strankom urodila je plodom ali ostaje otvoreno pitanje realizacije programa i ciljeva hrvatske stranke jer mandat pripada listi (stranci), a ne zastupniku.

Glede pak kulturne autonomije preokret se dogodio kada su Hrvati, konačno dobili status nacionalne manjine poslije dugog niza godina uskraćivanja legitimnoga statusa. Nakon priznanja statusa, uslijedilo je osnivanje Hrvatskog nacionalnog vijeća kroz koje se kulturna autonomija  (obrazovanje, informiranje, kultura, službena uporaba jezika) treba ostvarivati, a osigurana su i financijska sredstva za funkcioniranje te krovne institucije. Međutim upravo je ta institucija, umjesto pokretačem razvoja hrvatskih institucija postala, prečesto, sama sebi problemom. Na prošloj održanoj sjednici, čiji nastavak slijedi već sutra u subotu 17. veljače, i drugi po redu predsjednik HNV-a podnio je ostavku. Komentari, istina neformalni, vijećnika-sudionika o samim sjednicama prečesto se kreću u terminima »mučno«, »tužno«, »neproduktivno«. 

Mogu li se nadvladati nedoumice oko svrhe i zadataka političke stranke, s jedne strane i nacionalnog vijeća s druge strane, dviju institucija, koje su prečesto jedna u drugoj vidjele konkurenciju, mada su  obje prijeko potrebne nacionalnoj zajednici, koja ne želi egzistirati na razini folklorne skupine? Kako izgraditi ustanove nacionalno-manjinske kulturne autonomije? Pitanja su koja su ostala otvorena. 

Upravo zbog toga potrebna nam je otvorena, ali argumentirana i uljuđena diskusija o svim problemima i otvorenim pitanjima hrvatske nacionalne manjine i njenih institucija i organizacija u Srbiji. Mediji na hrvatskom jeziku, a među njima ponajprije »Hrvatska riječ« kao jedini pisani hrvatski medij u Srbiji, pravi su prostor za to.