Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Čekajući Strasbourg

Srbija je, osim Federacije BiH, posljednja država istočne Europe u kojoj se problem vraćanja oduzete imovine nakon Drugog svjetskog rata još nije počeo rješavati. Iako je sadašnja vlast u svom izbornom programu, kao jedno od važnijih obećanja,  građanima ponudila upravo ispravljanje ove pola vijeka stare nepravde, do sada na tome nije uradila ništa, a višekratni bezuspješni protesti oštećenih vlasnika i njihovih nasljednika upućuju na zaključak da ni u skorije vrijeme ne treba previše očekivati. 
Na to posebno upućuje i neobaziranje države na upozorenja da ne iznosi »na pijacu« tvrtke koje imaju svoje nekadašnje zakonite vlasnike, što može biti kontraproduktivno za sam proces privatizacije u zemlji, pa i za cjelokupan image države u Europi. Mnogi ekonomisti već ukazuju na to da je izostanak većih investicija direktna posljedica kaosa koji i dalje vlada u domeni vlasničkih odnosa kod nas, te da se ozbiljan inozemni kapital ne želi upuštati u takav rizik ulaganja u tuđe, ili, kako je to onomad ocjenio predsjednik vojvođanske skupštine Nenad Čanak, kupovati kradenu robu. Tom istom europskom osjećaju za red i zakon nadaju se i mnogi oštećeni vlasnici, pa već sada dižu ruke od uvjeravanja i urazumljivanja ovdašnjih instanci, već najavljuju tužbe direktno Vijeću Europe. Inspiraciju  nalaze u slučaju Rumunjske, koja je nakon presude tribunala u Strasbourgu morala svom državljaninu isplatiti 650.000 dolara na ime obeštećenja za nevraćenu imovinu. Poslije toga vlast u toj zemlji je po ekspresnom postupku, za samo nekoliko dana, usvojila novi zakon o povraćaju oduzetih dobara, kojim se imovina vraća u izvornom obliku. 
Ovdašnje vlasti taj zakon usvajaju od srpnja 2001. godine, kada je sačinjen prvi nacrt. Nakon toga nastupila je duga pauza, da bi se tek od veljače 2002. rad na zakonu nastavio, ali sve do sada on je ostao nedovršen, iako je više puta najavljivano njegovo promoviranje u skupštini. I pored činjenice da je usvajanje zakona o restituciji i obeštećenju neminovnost, još uvijek nitko ne zna kada će se to i desiti, jer sve ukazuje da jednostavno nema političke volje za definitivno rješavanje toga pitanja. 
 
ETIČKO PITANJE: A to nije ni lako niti jednostavno kako se čini, prije svega oštećenima. Vraćanjem fizičke imovine otvara se pitanje što s onima od kojih se ona sada oduzima. U tome paketu su brojne kuće i stanovi, neki od njih poklonjeni novim vlasnicima, a neki već i preprodati trećim licima. Za njih bi država morala osigurati obeštećenje, kao i u slučaju onih čija se imovina ne može vratiti u fizičkom obliku, a za takve pothvate, kažu nadležni, jednostavno nema novca. Slabo gospodarstvo i siromašna državna kasa ne bi mogli izdržati teret restitucije i obeštećenja bivših vlasnika. Premijer Zoran Đinđić taj dio priče o denacionalizaciji definira i kao etičku dilemu, zastupajući tezu da se ne može jedna nepravda ispravljati stvaranjem nove, i sugerirajući da se jednom taj začarani krug mora presjeći. S time se, dakako, ne slažu stari vlasnici, čiji je revolt još uvijek obilježen sjećanjima na dane nacionalizacije, konfiskacije i eksproprijacije, što su sve bili pravni okviri komunističke deprivatizacije cjelokupne imovine u tadašnjoj FNR Jugoslaviji. 
Nova, poslijeratna partizanska vlast je, u ime »više pravde«, oduzimala čitava  imanja, tvornice, kuće, njive i šume, i tisuće su ljudi preko noći postajali pukom sirotinjom i proletarijatom. Iako se do dana današnjeg još uvijek nije sačinila ukupna bilanca  tada oduzete imovine, poznato je da su poslijeratnim zakonima o nacionalizaciji, agrarnoj reformi i konfiskaciji podlegli poljoprivredno zemljište, šumski posjedi i zgrade na tim imanjima u vlasništvu privatnih lica, pravnih lica - banaka, poduzeća - i vjerskih institucija, kao i stambene zgrade, poslovne zgrade, tvornice, restorani, hoteli...
U Vojvodini posebno pamte vrijeme nacionalizacije i agrarnih reformi, koje je označilo početak propadanja jedne uspješne, napredne i bogate regije. S vrlo razvijenom industrijom, velikim poljoprivrednim dobrima i modernim poduzećima ona je bila pravi rudnik za formiranje poratnih socijalističkih fondova. Već 1946. godine Fond agrarne reforme, sačinjen od oduzetog poljoprivrednog zemljišta samo u Vojvodini sadržavao je  660.000 hektara zemlje oduzete od veleposjednika, zemljoradnika i nezemljoradnika, crkava, manastira, banaka i drugih. Imovina je seljacima oduzimana i kroz instituciju prinudnog otkupa, u slučajevima kada nije ispunjena zadana norma, što se nerijetko završavalo i zatvorskim kaznama. 
Do svibnja 1947. godine, zbog neizvršavanja otkupa, kroz zatvore u Vojvodini je prošla 8.821 osoba. Svemu tome  treba dodati brojne tvornice, mlinove, poduzeća i još brojnije domove protjeranih Nijemaca, koji su nakon konfiskacije imovine često bivali izloženi i fizičkoj egzekuciji. Rudolf Weiss, predsjednik Njemačkog narodnog saveza u Vojvodini, iznosi podatak da je oduzeta imovina podunavskim Švabama procijenjena na 21 milijardu dojučerašnjih maraka, a od oko 400.000 Vojvođana njemačke nacionalnosti nijedan nije bio pošteđen konfiskacije, dok je veliki broj završio u poratnim logorima. Arhive u Njemačkoj čuvaju podatke da je tada oduzeto 636.847 hektara zemlje i 96.800 posjeda, kuća, mlinova ili tvornica građanima njemačke nacionalnosti kojima je imovina oduzeta odlukom AVNOJ-a iz 1944. godine.  
BEZ PRECIZNE STATISTIKE: U udruženjima koja okupljaju bivše vlasnike postoji samo određena fragmentarna statistika, koju su sačinili sami vlasnici, ali država službeno kao da je bez pravog zbirnog  uvida u taj neuralgični problem, pa se događa da joj se u završnim dogovorima o prodaji poduzeća javljaju legitimni vlasnici da to ospore. Poznat je slučaj aukcije šest beogradskih hotela 2001. godine, koja je morala biti zaustavljena, jer se naknadno ispostavilo da su vlasnici tih hotela i te kako poznati. U subotičkom Udruženju za zaštitu privatne svojine podsjećaju da su mnogi značajni privredni subjekti, poput subotičkog »29. novembra«, »Sinalca«, »Partizana«, »Severa«, »Zorke Klotild 1904«, beočinske cementare, nacionalizirana poduzeća privatnih lica, čiji su nasljednici živi i zdravi. Dobar dio porodica koje su doživjele i preživjele zakone o nacionalizaciji i konfiskaciji napustile su tadašnju novostvorenu državu i zatim u inozemstvu stvorile novi kapital. Ruža Dulić, predsjednica subotičkog udruženja, kaže da su se mnogi od njih već javljali, čekajući rasplet privatizacijske drame u ovoj zemlji. Među njima su i nasljednici subotičkog »29. novembra«, kojeg je nekoć posjedovala židovsko-njemačka obitelj Hartman, kao i obitelj  Ruff, vlasnici nekadašnjeg »Pionira«. Oštećeni će nedvojbeno nastaviti svoje proteste, kao što uostalom neprestano i najavljuju, s mogućim blokadama i drugim oblicima iznude reakcije nadležnih. Načelni stav vlasti da će se kroz privatizacijski postupak osigurati novac za obeštećenje gotovo nitko od njih ne prihvaća kao ozbiljan, jer već sam procent sredstava od prodaje poduzeća izdvojenih za te namjene, a on ne prelazi pet posto, ne ulijeva povjerenje. Ako se ima na umu da je oficijelno procijenjena vrijednost oduzete imovine 960 milijuna dolara, te da se u fond za obeštećenje izdvaja pomenuti postotak, onda bi ukupan profit od prodaje poduzeća u Srbiji morao biti dvadesetak milijardi. Brojka djeluje nevjerojatno u situaciji kada se pojedine propale tvrtke prodaju i za nekoliko dolara. Stoga je i razumljivo inzistiranje bivših vlasnika da im se oduzeta imovina vrati u obliku u kojem je i oduzeta. To će, međutim, biti velik problem nakon završene privatizacije, te zvuči razumnim zahtjev da se ova imovina izuzme od aukcijske prodaje. Skupština Vojvodine je povodom toga donijela preporuku općinama u Pokrajini da usvoje moratorij na prodaju nacionalizirane imovine, iako to po svoj prilici nije imalo većeg odjeka, izuzev kada su se sami bivši vlasnici angažirali na tome. Ovih dana se u pokrajinskom Izvršnom vijeću, kako za “Hrvatsku riječ” navodi potpredsjednik Aleksandar Kravić, intenzivno  radi na nacrtu pokrajinskog zakona o denacionalizaciji, uz konzultacije sa udruženjima, a on bi mogao biti usvojen za par mjeseci. “Taj će zakon poslužiti kao predlog prilikom usvajanja republičkog zakona, i svakako može biti prekrajan, ali on sa druge strane ima političku i etičku dimenziju, jer ćemo njegovim usvajanjem jasno reći svoj stav o potrebi vraćanja oduzete imovine”, kaže Kravić.  
Pitanje restitucije imovine i obeštećenja onih koji su bili žrtve ideje da je privatno vlasništvo zločin jedno je od ključnih pitanja u procesu postavljanja novog temelja vlasničkih odnosa. Privatna svojina je neprikosnovena u svim pravnim državama, te je i uvjet našeg ulaska u svijet uređenih i na zakonu zasnovanih društava poštivanje toga temeljnog prava.
 
 
  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay