Arhiv tekstova

Bogoslužje katoličke liturgije je prošle nedjelje ponudilo za-nimljivu temu. Radi se naime o liku prenositelja Božje Riječi. Radi se o pozivu i odazivu onih kojima je Gospodin povjerio tumačiti i navješćivati njegovu riječ. Razmišljajući o tom zajedničkom »nazivniku« sve trojice velikana Riječi, došao sam do čudnih zaključaka. Prvi je prorok Izaija. U njegovoj knjizi piše kako je imao viđenje u Hramu, gdje mu se objavio gospodin Slave, tj. Bog licem u lice. Čovjek je tako malen pred velikim Bogom da ga hvata strah, tjeskoba, pa i sama smrt od spoznaje da je u ovozemaljskoj dimenziji, čak svojoj tjelesnosti, »vidio Boga«. 

Jasno, Izaija se osjeća nedostojnim, grešnim, jadnim i nakon tog viđenja ugroženim čovjekom. Obrat dolazi tada kada anđeo s oltara uzima žeravu i dotiče usne proročke uz riječi: »Evo usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten«. Nastaje nagli obrat, kada Izaija spoznaje da ga na težak zadatak navjestitelja poziva Bog i osposobljava Bog. Da neće govoriti svoju, nego njegovu riječ i stoga se odaziva: »Evo me, mene pošalji«. Dobro je zapamtiti da se radi o čovjeku koji je svjestan svoje nedostojnosti, koji je tjeskoban zbog težine zadatka, ali ga za ispunjenje poslanja od njegove nedostojnosti čisti milost poziva i čini sposobnim biti u službi.  

APOSTOLSKI POZIV: Drugi odlomak koji je čitan je o apostolu naroda u njegovoj prvoj poslanici Korinćanima, gdje taj isti »orijaš kršćanstva« – apostol Pavao – piše: »Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna… trudio sam se ali ne ja nego milost Božja sa mnom. … Tako propovijedamo, tako vjerujte«. Ponovno susrećemo lik apostola Pavla, koji je svjestan svoje nedostojnosti i sebe naziva »nedonošče«. Dapače, uskraćuje sebi naziv apostola. Ta njegova poniznost i svijest o nedostojnosti čini ga jednako tako svjesnim da je »milošću Božjom jest što jest«. Na drugom će mjestu reći da »sve može u onome koji ga jača«. 

Svijest ljudske dimenzije u apostolskoj službi ovdje je još jače istaknuta. Ali je jače istaknuta i uloga milosti da ne čini apostola apostolom njegova volja nego njegovo zvanje, a to zvanje je nadogradnja Božje milosti. Radi toga je apostolov zaključak vrlo zahtjevan: »tako propovijedamo, tako vjerujte!« U poslanici Galaćanima je čak tako daleko išao, te kaže: »ako vam netko drugi, pa i anđeo s neba, propovijeda neko drugo evanđelje od onoga koje mi navijestismo: neka je proklet!« Vrlo jasan stav apostola o sebi, o svom poslanju i o snazi riječi koje propovijeda, a koja obvezuje one koji slušaju, ne radi njega, nego radi onoga tko stoji iza apostolskog poziva, a to je Bog. 

NAVJESTITELJI BOŽJE RIJEČI: I evo nas kod trećega poziva, a to je poziv apostola Petra. Isus propovijeda iz »njegove barke«. Nakon propovijedi, u po bijela dana, zahtijeva od Petra da baci mreže za ribolov. Iskusni ribar zna da se danju ne love ribe mrežom. »Ali na tvoju riječ bacit ću mreže«. Što se događa? Za nekoliko minuta mreže su prepune riba. U tom času Petar spoznaje da je u njegovoj barci čovjek i više od čovjeka: Bogočovjek. I njemu dolazi spoznaja da toga nije dostojan i stoga zaklinje Gospodina. »Idi od mene! Griješan sam čovjek, Gospodine!« Međutim, Isus ne odlazi od Petra, nego mu govori: »Ne boj se! Od sad ćeš loviti ljude!« Kada se analizira ovaj događaj, vidimo istu stvar. Čovjek je grešnik. Toga je svjestan. U takvom stanju ga zatiče apostolski poziv. On mu se odupire kao i Izaija, pa i Pavao. Nije dostojan, dapače, još manje je dostojan imati Gospodina u »svojoj barci«. Želi ga vidjeti izvan svoje barke. Obrat je nevjerojatan, Gospodin ga želi imati u svojoj barci i čak postaviti za kormilara te barke. Očito Petar, pa i drugi apostoli pozvani toga dana, ostaviše sve i pođoše za njim. Od tog vremena napuštanja Genezaretskog jezera do danas »apostolske noge« hode ovom zemljom i navješćuju. Oni su stalno svjesni da su ljudi, da su grešni ljudi, da nisu dostojni poziva, ali su jednako tako svjesni da sve u njima čini milost i da ih čini očišćenima, poslanima, zahtjevnima i navjestiteljima ne svoje, nego Božje riječi. 

SKRIVANJE VLASTITE NE-VJERE: I svjesni su i zahtjevni s apostolom Pavlom »tako propovijedamo, tako vjerujte!« Međutim, što se događa u našem vjerničkom puku? Ta služba, makar apostolska, sve manje je prihvaćena kao apostolska. Unatoč spoznaje svakoga od Božjih poslanika u »vinogradu Gospodnjem«, da mu je Bog dao milost poziva, ali da mu nije izmijenio ljudsku, pa i grešnu narav, njegovo »stado« »nabija mu« trajnu krivicu i optužbu za svaki grijeh i svaku slabost. S kojim pravom? Kada je sam navjestitelj toga svjestan, čemu trajni poziv na »optuženičku klupu«? Očito zato da se može usprotiviti nauci apostola Pavla »tako propovijedamo, tako vjerujte!« Ne žele vjerovati. Radi te želje skrivanja vlastite nevjere stoji trajna optužba o nedostojnosti onih koji posreduju Riječ. 

Što se događa? S tim stavom odbacivanja i optužbe zapravo stradava vjera i »vjerni puk« zaboravlja da odbacuje zapravo Boga i milost koja stoji iza nedostojna i grešna navjestitelja. Navjestitelj je svjedok Božje riječi, svjedok svoje slabosti, ali i vrlo jak svjedok onoga što može milost Božja učiniti po slabom čovjeku. Tu je snaga koja nam izmiče iz kritičkog pogleda na nedostojnost naših navjestitelja. Tako zapravo se zajednica rastače, svaki autoritet, pa i Božji, pada, a tada su đavlu slobodne ruke. Živimo u vremenu kada je to više nego očito, stoga su nam crkve praznije, kritike glasnije, a zvanja manja. Nije Bog promijenio svoj način poziva, ni izbora. Izaija, Pavao i Petar jasni su dokazi u našim danima. Hoće li naš odgovor biti drugačiji? O njemu ovisi naša vjera, naš spas i budućnost naše Crkve!