Arhiv tekstova

Na tlima nastalim krčenjem šuma prije stotinjak godina, a koja su inače bila slabijih svojstava (pseudogleji i oglejena smeđa tla) počinju problemi s povećanom kiselošću i zatim i sa toksičnim djelovanjem soli aluminija, željeza i mangana u oraničnom sloju.

Početkom 18. stoljeća šume su pokrivale preko 70 posto ukupne površine Podunavlja u kojem žive Hrvati, dakle, Baranje, Bačke, Srijema i Slavonije. Intenzivnija sječa počinje početkom istoga stoljeća kako bi se izgradile važne utvrde i učvrstila granica sa Osmanlijskim Carstvom, no te sječe nisu narušile ekološku ravnotežu. Sredinom istoga stoljeća se za potrebe proizvodnje pepeljike (potaše) u šumama selektivno sijeku jasenovi i brijestovi, a u okolici većih gradova sijeku se manje parcele šume za prodaju ogrjevnog drva. Stoga procjene iz 1850. godine govore da još uvijek 60 posto šuma u odnosu na ukupnu površinu. 

ŽITNICA EUROPE: Ubrzo zatim, u drugoj polovici 19. stoljeća počinje intenzivna sječa šume u komercijalne svrhe. Tada je u svega pedesetak godina na ovom području posječeno više od polovice šuma (1914. godine u Slavoniji je preostalo 35 posto šuma), a zatim je ritam sječe opao i 1970. je na ovom području preostalo 27 posto šuma dok je u Bačkoj ostalo svega 4 posto šuma – Vojvodina ima približno 6,8 posto.

Iskrčeno zemljište je mahom pretvoreno u ratarske površine, jer je ritam industrijalizacije i razvoj mehanizacije u poljoprivredi omogućio takav razvoj. Tako je ovo područje od krajolika prekrivenog šumama u samo stotinjak godina postalo »žitnica Europe«, pa možemo reći da je to primjer rijetko zabilježene antropogenizacije u relativno kratkom vremenu.

POSLJEDICE: Ubrzo nakon sječe, na novim krčevinama počelo je pojačano ispiranje tla oborinskim vodama, dok su kanali, potoci i rijeke pretvoreni u spore i močvarne vodotoke, koji postaju legla malaričnih komaraca i ostalih bolesti. Proljetne poplave, koje su bile redovite i ranijih godina, ali su gubile snagu među drvećem ritova, sada postaju razorne.

Također su i tla izložena dominantnom djelovanju poplavnih i podzemnih voda, dok su tla na povišenim lesnim gredama (na koja ove vode ne utječu) nakon sječe izložena pojačanom ispiranju oborinskim vodama. Tla pod izraženim utjecajem voda (hidromorfna tla) često se nalaze na blago depresivnim površinama i dubljim depresijama, te su pod jakim utjecajem kako visokih podzemnih, tako i poplavnih (vanjskih) voda, što uzrokuje vrlo jake procese hidrogenizacije (oglejavanja). 

S druge strane, tla koja nisu izražena negativnom utjecaju podzemnih voda (automorfna tla) često su pjeskovita tla izdignutog reljefa duž korita Drave, ali su u manjini, dok većinu u ovom području čine smeđa lesivirana i dijelom oglejena tla na lakšoj podlozi ili težoj ilovastoj, ali oglejenoj slabo propusnoj podlozi. Ova tla su vrlo raširena u našem području i često su podložna prevlaživanju, a dio tala je nepropustan što dodatno otežava korištenje tih tala.

ZLO IZ DUBINE: Tek su obimni radovi na regulaciji vodnog režima (krajem 19. i početkom 20. stoljeća) donekle počeli sanirati navedenu problematiku, te su potencijalno plodna tla ovoga kraja došla do izražaja i pokazala svoju vrijednost za ratarstvo. Međutim, već sedamdesetih godina prošloga stoljeća, na tlima nastalim krčenjem šuma prije stotinjak godina, a koja su inače bila slabijih svojstava (pseudogleji i oglejena smeđa tla) počinju problemi s povećanom kiselošću i zatim i sa toksičnim djelovanjem soli aluminija, željeza i mangana u oraničnom sloju. Ovi metali ograničavaju rast biljaka i povećavaju njihovu sklonost bolestima i napadima štetnika. 

Primjetna je sličnost ovih procesa s ranije izloženim mehanizmom koji nastaje u tlu nakon sječe šuma. Primjena vapnenih materijala u svrhu popravljanja svojstava ovih tala (neutralizacije kiselosti) samo je privremenog karaktera i dugoročno još pogoršavaju stanje zbog pojačane mineralizacije plodnoga sloja tla.