Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Slobina haška svakodnevica

Potkraj prošloga tjedna u haaškom procesu protiv Slobodana Miloševića počeo je dokazni post pak Tužiteljstva za zločine u Vukovaru, po završetku Dubrovnika. Nakon zaštićenog svjedoka C-013, jednog od vođa srpske pobune u istočnoj Slavoniji, najavljeni su Imra Agotić, sadašnji vojni savjetnik predsjednika Republike Hrvatske, a tadašnji pregovarač u Zagrebu s generalom JNA Andrijom Rašetom, te dr. Vesna Bosanac, sadašnja ravnateljica, a tadašnja liječnica vukovarske bolnice. Masivna, ne tako velika zgrada Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji na Trgu Churchilla br. 1 u Den Haagu, nekada je bila zgrada osiguravajućeg društva. Uskoro će se napuniti deset godina od kako je pretvorena u Sud. Glasnogovornici Florance Hartmann i Jim Landale skoro neprestano »zuje« predvorjem zgrade. To je ujedno i jedini prostor gdje mi novinari smijemo ući. Dakako, možemo i kat više - na tzv. javnu galeriju, odakle iza stakla gledamo i slušamo što se zbiva u sudnici. No, kad se ide »na kat«, sve elektronske uređaje (diktafone, kamere, fotoaparate, čak obične džepne digitrone) moramo ostav ti nekom od kolega u prizemlju. »Gore« se smije imati samo papir i olovka... »Gore« najviše volim zauzeti poziciju »skroz lijevo« tako da kroz staklo mogu neprekidno pratiti ponašanje Slobodana Miloševića, udaljenog 4-5 koraka, ne više. Često je uz mene, u prvom redu, i kolega Emir Suljagić stalni haaški dopi nik sarajevskih »Dana«, rođeni Srebreničanin. Nizozemka Marlise Simons, dopisnica »New York Timesa« obično je iza nas... Milošević nastavlja svoj »političko - pravni cirkus« i dalje »ne priznavajući buržoaski sud«, mješavinom sarkazma, pokušaja diskre ditiranja Suda i svjedoka, svađom, ciničnim osmjesima... Njegov odvjetnik Zdenko Tomanović tijekom rasprave sjedi s nama u novinarskoj galeriji. Svi mi znamo da on, u svojoj crnoj »liječničkoj« torbi, Miloševiću nosi i odnosi papire koji mu se pripremaju u Beogradu. Bude u galeriji svakakvih... Kada je u rujnu počelo suđenje za zločine u Hrvatskoj, na travnjaku pred Sudom, kamerom smo snimili i jednog jedinog promiloševićevskog »prosvjednika«. Nosio je Slobinu sliku i ćirilični natpis (kao da to zapadnjaci razumiju) »Sloboda Slobi!«. Najupečatljiviji je
bio odjećom: svijetlosmeđe antilop-mokasine, bijele čarape, modre radničke
hlače, zelena košulja i vijetnamka bez rukava.  Sutradan, vidjeh ga - u galeriji sudnice!
Ovaj put - uredno plavo odijelo, blistave crne cipele, bijela košulja, crvena
kravata. Nisam mogao vjerovati. Kažem mu da sam ga »objavio« u našem
sinoćnjem Dnevniku i pitam - što je tražio na travnjaku? Nasmiješi se. Nije
stigao ni odgovoriti, a njegov još elegantniji prijatelj pita »vi radite za
Srnu«? »Ne«, rekoh, »radim za Hrvatsku televiziju, a vi očito za DB!?«. I
sve završi podsmijesima. Istog čovjeka sretoh potom na doručku u mome hotelu »Esquire«. Opet - elegantna varijanta. Preplanuli počne dobacivati kako nikad u životu nije radio za DB, a ja mu, eto, ne vjerujem. Milošević im je
toga dana nekoliko puta mahnuo kroz staklo. Na fasciklu prosijedog
Preplanulovog prijatelja vidjeh naljepnicu SPS-a!? Tada je postalo jasnije.
Jedino ne znam imaju li svi u svojim aktovkama par bijelih čarapa i zelenih
košulja, uz ćirilične transparente?! Putne... I kome pravdaju putne naloge? Na nedjeljnoj kavi u »Esquireu« jedna mi je odvjetnica pričala o režimu života u Pritvorskoj jedinici. To je, pak, golema stara zatvorska zgrada u obalnom, turističkom dijelu Haaga zvanom Scheveningen. Lijepa promenada na obali Sjevernog mora sa stotinama restorana, ležaljkama i suncobranima, udaljena je od centra Haaga kao i Palić od centra Subotice. Ležaljke i subotnji sladoledi, vjerojatno su san svih onih unutar zidina Pritvora. Slobo, kad je dopremljen u Haag i smješten u staru tvrđavu, - priča odvjetnica (a njoj su pričali drugi »iznutra«) - prvih tjedan dana nije htio maknuti iz svoje ćelije. Prvi tjedan nije htio skinuti sa sebe kravatu i odijelo u kojem je dopremljen. Ostali pritvorenici su ga nagovarali: »Slobo, opusti se. Obuci trenirku, čovječe, pa živjet ćeš ovdje!« Trebalo mu je sedam dana da to shvati... - govori od jetnica. Ljudi koji službeno zalaze unutra kažu da su mu uvjeti jednaki kao i drugim pritvorenicima. Kad se s odvje nicima priprema za ročišta, ima pravo biti u radnoj sobi i pregledavati materijale. Ondje može koristiti video, TV i kasetofon. Budući je ćelija premala da bi je zatrpavao papirima, u pritvoru vjerojatno ne drži ništa. Što mu treba, donose mu beogradski odvjetnici i pripremaju ga. Ostali pritvorenici ga oslovljavaju s »predsjedniče«. 
Kad je bolovao od gripe, čaj mu je u ćeliju nosio Mladen Naletilić Tuta, Hrvat, optuženi zapovjednik hercegovačke Kažnjeničke bojne HVO-a. Navodno »unutra« ne vrijede pravila koja su vrijedila u ratu na Balkanu. Ondje su svi, ili barem većina, sada na »istoj strani«!? Zločinac ima ime, ali zločin nema nacije!
  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay