Arhiv tekstova

Mario Marasović (1983.) završio je srednju Tehničku školu smjer elektrotehničar energetike i po njegovu mišljenju očevidno je promašio odabir srednje škole, jer ga nije interesiralo ono što izučava. Ipak, bilo mu je drago što je u Tehničkoj školi naučio razmišljati logički, isključivo svojom glavom. Kako bi prethodnu odluku ispravio »pravim« studijem, odlučio se oprobati na prijamnom ispitu Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Za upis na akademiju pripremao se aktivno dvije godine, jer je htio upisati odsjek za kameru, tj. fotografiju. 

»Na prijamnom u Zagrebu prošao sam kao i svaki entuzijast, naime, nisam se uspio upisati iz prvog pokušaja. Ne volim gubiti vrijeme, niti čekati da mi se stvari događaju, pa sam krenuo pitanje studija rješavati odmah, makar to odstupalo od prvobitno zamišljenog smjera«, pojašnjava Mario Marasović.

Poslije povratka u Suboticu upisao se na Višu poslovnu školu, smjer menadžment, a potom se prebacio na Megatrend fakultet. Prošle godine završio je studij i stekao zvanje diplomiranog ekonomista iz područja menadžmenta. 

FOTOGRAFIJA: Po Mariovim riječima, ljubav prema fotografiji je došla sasvim spontano. Njegov se otac u mladosti bavio fotografijom, ali ne vjeruje kako je to poteklo o njega, jer o tomu nikada nisu pričali. 

»Od malih sam nogu imao fotoaparat u rukama i slučajno su mi u ruke dospjele knjige o fotografiji, a potom i kvalitetniji fotoaparati. Nažalost, sama fotografija ni dan danas nije afirmirana kao umjetnost. Glede izučavanja tih tehnologija, imao sam prigodu upoznati se s malo ozbiljnijim fotografima, od kojih sam učio tehniku snimanja i rabljenja aparature. Tada se još radilo klasičnim fotoaparatima, i to s polaroid filmom. 

Samostalno razvijanje filma predstavlja poseban doživljaj, jer imaš kontrolu nad cjelokupnim procesom izrade. Samo tako razvijena fotografija može ispasti kako ju je fotograf i prvobitno zamislio. Digitalna fotografija je danas uzela maha i omogućila masovno bavljenje fotografijom, ali je istodobno i izgubila na kvaliteti. Svakako, ne bih želio da ljudi ovo shvate pogrešno, i ja posjedujem digitalni fotoaparat i njime fotografiram, ali i dan danas kad se odlučim praviti klasične fotografije, tad uzimam stariji model, s kojim sam i radio pripreme za akademiju«, ističe Mario Marasović.

Priznaje, kako u posljednje vrijeme, od kada studira potpuno drugo znanstveno područje, možda ga lagano i prolazi želja za fotografiranjem. Prema njegovim riječima nije u pitanju nedostatak inspiracije, već gubitak rutine. Ipak, kada mu to slobodno vrijeme dozvoli, rado posjećuje izložbe fotografija, osobito one mladih autora. Razmišljao je i o pripremi samostalne autorske izložbe, bilo je čak i nekoliko ugovorenih termina, ali nije uspio završiti seriju potrebnih fotografija. 

Mario želi raditi vesele motive, kako ističe, u kojima se ne vidi destrukcija iz svakodnevnog okruženja. 

STUDIJ: Njegov se život znatno promijenio, kako kaže u šali, od jedne umjetničke duše do »korporativne krvopije«. Za njega je ekonomija uvijek bila rezervna solucija. 

»Nažalost, ljudi ne razgraničavaju menadžment, područje ekonomije koje sam ja izučavao, od ekonomije kao generičkoga pojma. Također, ne volim kada ljudi pogrešno rabe pojmove, pa tako na primjer od čuvara skladišta, postaje menadžer skladišta«, komentira Mario Marasović. Vremenom ga je menadžment zainteresirao, jer je nakon prve godine počeo izučavati strategiju i operativu u tvrtkama. Imao je namjeru ove godine upisati master studij, ali nažalost u Beogradu na željenom studiju smanjen je broj studenata koje primaju na smjeru odnosi s javnošću, i tako je za sad, odustao od master diplome. 

Po Marijovim riječima, studij mu nije padao teško i niti u jednom momentu nije remetio njegov društveni život koji mu je izuzetno bitan. Za njega su izlasci i druženja svakako načini za odmor i relaksaciju od učenja. Naravno, bilo je i teških trenutaka tijekom studiranja, kada je neki ispit polagao četiri puta i slično. Ipak, najčešće se sjeti prvog šoka, kada je za razliku od srednjoškolskog učenja iz svojih bilješki, za spomenuti predmet dobio knjigu od šest stotina stranica. Položivši taj prvi ispit, to mu više nije predstavljao nikakav problem. 

AKTIVIZAM: Tijekom srednje škole Mario je obavljao praktičnu nastavu u uredništvu YU ECO radija, gdje je izučavao zanat tonca, montažera, a konačno i samog voditelja programa. Nakon toga prešao je isto raditi na Radio Subotici, a na koncu se aktivirao na Mini radiju, gdje je ispred omladinske organizacije »Krov«, kojoj je i osnivač, vodio radio emisiju posvećenu mladima. Emisija je trajala malo više od godinu dana i bila je posvećena problemima mladih, naravno, okrenuta hrvatskoj manijskoj zajednici. 

»Ta emisija je tada meni dobro djelovala, a danas kada bih radio nanovo istu stvar, sigurno bih mnoge stvari radio drugačije. Sada sam u potpuno u drugim »životnim vodama«, ali se ne kajem što sam u »nju« ili negdje drugdje uložio svoju aktivnost. Tadašnja skupina udruge »Krov« ostala mi je u vrlo lijepom sjećanju, pogotovu što se i danas družim s pojedinim njenim članovima. Analizirajući što sam radio u prošlosti,  zaključio sam  kako se mogu bolje organizirati i ostvariti svoje ciljeve. Prošlost je uvijek izgubljena u budućnosti, i zato treba gledati naprijed i težiti novim ciljevima«, stav je Maria Marasovića.

BUDUĆNOST: »Odakle početi..., kaže Mario i nastavlja: Nažalost, inteligentni mladi ljudi u našoj zemlji, na svu sreću ima ih dosta, nisu baš entuzijasti, pa nisam tako niti ja. Svoju budućnost ne vidim u ovoj zemlji jer smatram kako će trebati jako puno vremena da se neki ‘plasmani i karikature’ koji diktiraju stavove u ovome gradu promijene i dokle god se ne pruži šansa mladima za usavršavanje, rad i napredak pomaka neće ni biti. Svjedoci smo kako se neke stvari ipak događaju, poput biznis inkubatora, master plana za Palić, i drugih. To je odlično, ali za te procese treba još barem deset godina. Sam ekonomski sustav u Subotici i okolici nije razvijen i ne može ponuditi mladima uposlenje. Još se uvijek održavaju stari stečajni upravitelji u poduzećima i potiskuju mlade s njihovim diplomama. Najžalosnije je što mladi polako idu u traganje, ne za bogatstvom već za mogućnostima i jednim normalnim životom«, kaže Mario Marasović.

On je sada neuposlena osoba, prijavljen je na burzi rada, sa završenim studijem i odsluženom vojnom obvezom. Njegova konačna odluka je odlazak. Iščekuje dan svoga odlaska, pakiranja kofera za Dubai, gdje ga čekaju prijatelji koji će mu pomoći u traženju posla.