Još je jedna Jugoslavija, Koštuničina, privela svoj životni vijek kraju. Za razliku od prethodnih, Aleksandrove, Titove i Miloševićeve, ova je trajala najkraće, ako je zapravo uopće i po-stojala. Velika ideja s kraja 19. stoljeća istrunula je u trvenjima, dugim i čestim ratovima, nesreći i patnji, s razdobljima krhkog i diktaturama reguliranog mira. Ideja koja je prije stotinak godina izgledala primamljivo, doduše iz ne baš istih razloga, Karađorđevićima, Supilu, Trumbiću i Korošcu, danas više ne zani-ma nikog, osim možda pokojeg zaostalog nostalgičara. A i njih je nekako sve manje, ili se bar ne oglašavaju kao nekad.
Repovi prethodnih nekoliko Jugoslavija povlačit će se, međutim, kako stvari stoje, još dugo ovim prostorima. Neće se njima baviti samo istinski i provjereni nacionalistički demagozi, nego i oni koji takovu predstavu o sebi pred svijetom nemaju, a potrebna im je u vlastitoj kući. Još ćemo, dakle, dugo slušati o tome tko se čije krvi više napio, tko je čijih kuća više srušio i tko je više izbjeglica proizveo, a to što sada crtu podvlače, sa sve kalkulatorom u ruci, i predstavnici novih demokratskih vlasti i tu i tamo i onamo, stvar je samo dobro utemeljenog uvjerenja da je stanje duha oko nas još uvijek nedovoljno promijenjeno, te da na desničare, kao istaknute nacionalne radnike s armijom revnosnih sljedbenika, treba i dalje računati i dodvoravati im se. Naročito kad u zagađenom političkom zraku s vremena na vrijeme zamirišu izbori.
Nije jasno na kojoj će se brojci, kao optimalnoj, prema tome naći srpski premijer i hrvatski predsjednik, ali je čini se posve izvjesno da se trguje milijardama (15?, 150!?) eura kojih niti jedan od njih, sa svima nama nebitnima skupa, nema. Reparacija iz praznih državnih kasa, s gospodarstvima zaglibljenim u zamke kozmetičkih reformi, dakako nema niti će ih biti, pa je stoga i mahanje nepostojećim milijardama zaludan posao. Bar što se puka tiče.
No, u politici je i skretanje pažnje s bitnih tema ozbiljan posao. Ponekad se čak čini da je to i jedino ozbiljno čime se gospoda bave. Pogotovo na ovim rovitim terenima, gdje samo «rič fali» pa da se gospođa Pandora dohvati poklopca svoje škrinje. Sve prethodne Jugoslavije bile su svjedokom takovog poteza njene ruke i sve su se raspale u krvi. Osim ove posljednje, koja se izgubila u svečarskoj atmosferi političke elite u Beogradu.
Jugoslavija se tako i de jure preselila u povijest. Mirno, civilizirano, da ne kažem europski. Je li to znak da smo nakon silnih lutanja po raznim kolodvorima konačno u pravom vlaku?
Z. P.
