Arhiv tekstova

Dana je okolnost da se baš na dan Svijećnice pojavljuje ovaj broj «Hrvatske riječi». Nama je kršćanima Svijećnica jedna od dragih svetkovina, a osobito u ovim krajevima. Podsjetimo se što se slavi toga dana: Isus - Sin Božji - po Zakonu svoga naroda četrdeseti dan nakon rođenja bio je prikazan u Hramu. To je propis koji je obvezivao svako muško prvorođenče, da bude posvećeno Gospodinu, kako bi izabrani narod pamtio povijest kada je Bog u njihovu interesu žrtvovao sve prvorođene u Egiptu. Gospodin je saveznik koji traži za svoj dar uzvrat, a taj je bio u tome da mu njegov narod sve »prvorođeno« prikaže i na taj način se podsjeti da je u savezu gdje je s jedne strane Bog - Spasitelj, a s druge strane njegov Narod. 

U otajstvu toga dana se dogodilo nešto daleko više. Izabrani narod je vjerovao da je sjedište njegovoga kulta, društveno - religijskog života Jeruzalem i u njemu Hram. Čvrsto su vjerovali da u Hramu uistinu mogu susresti Boga i zapisano je u Bibliji da se u hramu Bog očitovao, napose u stupu oblaka, kada se je koji puta direktno objavljivao tako da se je oblak spustio na hramsko svetište i svi su znali da se Bog približio svom narodu. Taj dan, kada je Bog postao čovjekom, on nije prišao samo svom narodu ili svim narodima svijeta, nego je postao jednim od članova velike ljudske obitelji i u sebi je Bogo-čovječnom naravi zapravo postao trajno boravište Boga s čovjekom i čovjeka u Bogu. I zato se u istočnoj liturgiji ovaj blagdan zove Sretenije, dakle susret, jer je to bio susret između Boga i njegova naroda. 

Prvi puta se stvarno, u Hramu Jeruzalemskom, Bog objavio - doduše u malom djetetu – i to je susret gdje se Bog prvi put susreo sa svojim narodom. Postavlja se pitanje, tko ga je primijetio? Evanđelje zapisuje da su u toj velikoj masi, koja je okruživala to veliko mjesto, jer je Hram bio uvijek prepun ljudi koji su dolazili iz raznih razloga - pomoliti se, pokloniti se, žrtvovati, prikazati - jednostavno dvoje starih ljudi, čiji je pogled već bio uperen daleko na drugu obalu rijeke života, vidjelo Spasitelja. To su prorok Šimun i proročica Ana. To dvoje ljudi je primijetilo dijete, jedino su oni vidjeli da je došao Bog u svoj Hram. Ovaj evanđeoski događaj me podsjeća na jedno razmišljanje koje je uvijek aktualno, a to je odnos starih i mladih.

ODNOS STARIH I MLADIH: Čini mi se da nikad ova tema nije bila aktualnija. Vidim sliku Hrama koji je prepun ljudi, svi su užurbani, svaki radi svoj posao, svaki ima svoje razloge zašto je došao, svaki želi što prije to obaviti i onda poći svojoj kući. Oni koji su zaposleni u Hramu rade svoj posao, svaki ga želi završiti i povući se svojoj kući. Gužva je, ljudi se skoro i ne vide od velike gužve, a svaki ide svojim putem, nosi svoje misli. Vidim također i moderni svijet koji je stalno užurban, stalno nekuda ide, dolazi, odlazi, a ljudi koji se nalaze jedan pored drugoga, teško se uopće i susreću. I ta velika užurbanost modernog vremena pokazuje jedan mentalitet i jednu novonastalu civilizaciju, a to je civilizacija »otuđenosti u masi«. Nikad toliko svijeta nije bilo na javnim mjestima, u okupljanjima, u gradovima, čak je i seoski život skoro prestao, jer je sve urbanizirano i nastalo je urbano stanovništvo. 

Ljudi danas u gradovima žive u neboderima. Oni su »na gomili«, a ipak se ne poznaju. Podijelio bih s vama jedan svoj doživljaj koji se zbio u subotičkom naselju Prozivka: nedavno sam prolazio tuda, a u jednoj zgradi su baš iznosili pokojnika iz susjednoga stana. Kada sam pitao komšiju tko je to umro, odgovor je bio: ne znam. Godinama stanuju zajedno, možda plač djeteta novorođenčeta čuju iz drugog stana, ali kod umiranja starih nisu ni svjesni tko živi u susjedstvu. Radi se, dakle, o mentalitetu »nagomilavanja ljudi«, ali u isto vrijeme nikad čovjek u toj gomili, u tom skupu nije bio tako osamljen kao sad. 

ISKUSTVO ŽIVOTA I PRONI-CLJIVO SRCE: A tek mladi, koji se također okupljaju, stalno su zajedno, međutim, ipak su samo grupa, ipak su samo skupina, nisu zajednica. Sada se postavlja ono vječno neriješeno pitanje odnosa starih i mladih. U Hramu Jeruzalemskom, bilo je ljudi svih uzrasta. Sigurno je bilo i mladih, ali nije beznačajno da su u Hramu Isusa vidjeli samo dvoje starih ljudi. Njih vjerojatno nitko nije vidio, ni primjećivao. Ana je imala osamdeset i četiri godine, a Šimun nije bio puno mlađi i naprosto ih nisu primjećivali. Oni su u Hramu danonoćno molili i služili Bogu, a nitko ih nije primjećivao. No, Bog je dao tu milost da su oni jedini svojim staračkim očima, koje su imale veliko iskustvo života iza sebe, a malo iščekivanja života ispred sebe, uz pronicljivo srce u malom djetetu prepoznali živoga Boga koji je postao čovjekom. Oni su jedini u onoj ogromnoj masi stvarno susreli Gospodina. 

Što zaključujem razmišljajući na Svijećnicu? Donosim zaključke o odnosu starih i mladih i ne mogu, a ne ustvrditi, da će jedino onda biti neko drugo i bolje vrijeme, kada mladi primijete da je iskustvo starijih za njih najveća škola života i kad stari primijete mlade, kao Šimun i Ana Isusa, da su oni uzdanica budućnosti i kada se prepoznaju da su jedno drugom potrebni. Kada primijete da su jedno drugom postali znak, znak sigurnosti i harmonije života, tada će se ostvariti vrijednost staračkih očiju koje dalje vidje i vrijednost mladalačkog poleta koji je spreman poći, ali ne slijepo, nego poučen školom života starijih. Jedni bez drugih ne možemo i društvo je zrelo onda ako je jednako vrednovanje svake životne dobi, jer svaka životna dob ima svoje nezaobilaznu i neizbježnu poruku suživota za druge da budu ne čopor, ne grupa, nego zajednica.