Arhiv tekstova

Presudno važna je i regulacija količine atmosferskog ugljičnog dioksida putem asimilacije, a koja može direktno utjecati na globalnu klimu. Kako većinu atmosferskog ugljičnog dioksida apsorbira upravo šumsko drveće svojom velikom površinom, te viškove odlaže preko korijena u tlo, gdje ugljični dioksid ostaje stabilan tisućljećima.

Zanimljivo je kako rašumljavanje utječe na skladištenje ugljičnoga dioksida. Najnovija istraživanja su pokazala da proces skladištenja ugljičnog dioksida u podzemne vode putem korijenja drveća teče sve dok postoji određen (za sada neutvrđen) postotak živih stabala, kada se prijeđe ta granica sječe, doći će do skokovite promjene i iznenadnog povećanja koncentracije ugljičnog dioksida u zraku, što prema sumornijim prognozama može dovesti do globalnih promjena klime u okviru od jednog desetljeća ili čak za nekoliko godina. Procjene govore o povećanju temperature planeta za prosječno tri do četiri, a možda čak i do čitavih sedam stupnjeva Celzijevih. 

INDUSTRIJA, AUTOMOBI-LI…: I do sada se koncentracija ugljičnog dioksida zbog spaljivanja fosilnih goriva postupno, ali konstantno povećavala, što je danas dovelo do blažeg povećanja globalne temperature. Stoga imamo silovitije sezonske vremenske prilike, otapanje ledenjaka i promjene u sastavu biljnog i životinjskog svijeta, a gotovo je nemoguće predvidjeti silinu ovih promjena za navedeno procijenjeno povećanje temperatura.

PODUNAVSKI SINDROM AMAZONE: Prije stoljeće i pol počela je u Podunavlju pojačana sječa šuma. Naime, 1830. godine u našem kraju je uvedena ručna pila u proizvodnju gorivog i tehničkog drva, a izgradnjom pruga i uvođenjem parnog pogona počinje intenzivna eksploatacija šuma u Podunavlju.

Prije toga razdoblja ovo područje je bilo prekriveno velikim šumskim prostranstvima hrasta lužnjaka, bukve, graba, jasena, brijesta, lipe, klena, javora i cera, dok je u ritskim (nižim) šumama pored grupnih sastojina hrasta lužnjaka prevladavala crna i bijela topola, trepetljika, te crna i bijela joha. Na iskrčenim proplancima (od kojih su neki bili još iz neolita, a većina iz ranoga srednjeg vijeka) smjestila su se brojna naselja, vrlo često uz potoke i rječice kojih u ovome kraju ima u izobilju. 

U tim naseljima su ljudi stoljećima živjeli u svojevrsnoj ravnoteži s prirodom i okolnim šumama. Drvo iz njih korišteno je za ogrjev i kao osnovni građevni materijal, a krčenje i spaljivanje bila je osnovna metoda za povećavanje ratarskih površina. U tom poslu korištene su samo sjekire, iz čega je vidljiva ograničenost ljudi da značajnije utječu na postojeći ekosustav šume.

EKSPLOATACIJA ŠUMA: Krajem 19. stoljeća ova se situacija stubokom mijenja, jer počinje brza i snažna eksploatacija ovdašnjih šuma. Stara prirodna ravnoteža je u svega pedesetak godina ozbiljno narušena, jer je tada iskrčena gotovo polovica šuma na ovome području. Te šume nikada nisu obnovljene, već su vremenom pretvorene u oranice i veći dio Podunavlja je poprimio današnje obrise tipičnog ravničarskog krajolika.

Ubrzo su se pokazale i prve posljedice narušene prirodne ravnoteže: učestale i razorne poplave, zabarivanje vodotoka uz iskrčene površine, te kroz dulje vremensko razdoblje pogoršavanje svojstava iskrčenih tala ispiranjem, zaslanjivanjem i zakiseljavanjem. Tako danas imamo pokazatelje koji upućuju ne samo na izmijenjena svojstva tla, već i na izmijenjenu mikroklimu ovoga područja.