Arhiv tekstova

Romaneskni prvijenac Željke Zelić pod znakovitim naslovom »Bezdan« povijest je o ljudima za koje se veli: oni su »običan« i »normalan« svijet, a kao predstavnici srednje klase, trebali bi biti oslonac građanskog društva. I jesu to!, ali još uvijek ne i u ovim geografskim širinama i dužinama. Tomislav je u braku s Vesnom, on je psihijatar, ona arhitektica, imaju dvoje djece, četverogodišnjeg Damjana i dvogodišnju Marinu. Njihov je brak rezultat ljubavi, prožet je skladom i međusobnim razumijevanjem supružnika, uglavnom. Tomislav, ipak, ne prestaje dvojiti hoće li, baš uvijek, u njihovu odnosu biti u stanju pružiti sve što se od njega očekuje. Plaši se da bi mogao zakazati. Posebno strahuje od ograda, koje bi se neprimjetno, gotovo preko noći, mogle uzdignuti između njega i Vesne, jer im obveze s posla ostavljaju malo vremena za razgovor, otklanjanje uobičajenih trzavica između supružnika i usklađivanje međusobnih odnosa. 

Gradeći lik Mateja, koji je pokušao samoubojstvo nakon što se suočio s vlastitom prazninom i pustoši, Zelićeva eksponira problematičnu egzistenciju, koju su svladali »sljepoća i krutost srca«. Tomislav isprve ne uspijeva s njim uspostaviti kontakt, jer, »...što sam više pitanja postavljao sve sam manje odgovora dobivao«, ipak, kasnije, postupno dopire do njega i spoznaje razloge radi kojih je kao »tentamen suicidii« dospio na kliniku. Kada konačno progovori Matej mu veli: »Svega sam se bojao. Vezivanja, odgovornosti, ljubavi ... Bog mi je slao ljude, koji su mi nudili pomoć, čiju ljubav nisam prepoznao, koje sam gazio, a neke od njih i do kraja sam zgazio, ne mareći za njihove osjećaje, za boli koje sam im nanio. Pretvorio sam se u monstruma bez duše i osjećaja, da toga nisam bio svjestan, čak ni onda kad su mi ti koje sam nemilosrdno gazio ukazivali na to ... Ponašao sam se kao da su tuđa osjećanja prah koji vjetar otpuše kamo ga volja, tako da više ne ostaje nikakav trag.« 

PUT PREMA DNU: Sliku će upotpuniti njegova partnerica Klara, s kojom se upozna tijekom liječenja Mateja. »I nju sam zgazio. Nju, koja mi je dala sve što je imala. To nisam tada shvaćao.« Nove veze u koje je Matej ulijetao trebale su biti nadomjestak za izgubljeni smisao i propušteno, ali su, uistinu, ubrzale put prema dnu. Matej je, prema uvjerenju Tomislava, i sam bio duboko ranjen. I nije imao snage boriti se za ljubav, nije htio podnositi žrtvu koju mora podnijeti svaka prava ljubav. On je radije popuštao nego se borio za ono što voli. Slično razmišlja i Klara: »Nije se htio boriti. Valjda je smatrao da nema za što. I ne znam onda što me je više boljelo. Možda najviše od svega onaj zadnji zagrljaj, onoga dana kad je rekao da ‘mi više ne postojimo’. A zapravo je prestao on postojati odnosno ja za njega, jer je za mene on uvijek postojao i nikada nije prestao postojati. Da jest, danas ne bih bila ovdje, ne bih se i danas raspitivala za njega. To je ljubav, pa čak i onda kad nije uzvraćena.« Provodeći terapiju nad njim Tomislav ne prestaje uspoređivati sebe s Matejom i vlastiti odnos s Vesnom, naspram potpunog raspada veze kroz što su prošli Matej i Klara. Istodobno, također, ispituje odnos koji imaju kolege liječnici Ivan i Ana. Ivana je još u vrijeme studija upoznao kao odgovornu osobu, koja iznad svega drži do ljubavi i obitelji, ali zla sudbina mu je poslije samo nekoliko godina braka, ugrabila suprugu. Kada upozna Anu, zna da je našao pravu osobu, koja mu po svemu odgovara, kao uostalom i on njoj, ali strah od ponovnog, mogućeg, gubitka voljene osobe, sputava ga, ne dopušta mu da do kraja pruži i primi ljubav, za čim vapi. Ipak, ljudi se, ne rijetko, boje odgovornosti, a zazirući od žrtve i vezivanja uz druge ljude, postaju sebični.

SUDBINE JUNAKA: Sudbine junaka u romanu Željke Zelić »Bezdan« podsjećaju nas da je veoma teško, a za mnoge i nemoguće, živjeti u pravdi, istini i ljubavi. I makar se većina ljudi ne jednom uvjerila kako im sukobi i razjedinjenost ne donose sreću i zadovoljstvo, ne uspijevaju odoljeti ovoj napasti i ne prestaju razarati sebe i druge ljude. Tako se ne prestaje uvećavati mnoštvo nesretnih pojedinaca koji stalno, radi nečega, imaju potrebe pravdati se i prikazivati u što boljem svjetlu, okrivljujući uvijek druge za zlo ovoga svijeta. Pri tomu, dakako, »one druge« ne prestaju smatrati manje vrijednima, a stalno postavljajući ograde prema drugima uvećavaju i zbroj predrasuda prema njima. Sve dok se ne uspostavi stanje kada više nitko ne može sa nikim! Točka potpunog razbijanja! I ondje gdje je mogao biti dostatan samo razuman oprez, kao znak razboritosti i iskustva iz čega čovjek svjedoči vlastitu spremnost učenja o sebi i drugima. Istini za volju i iz te je točke moguć novi susret i početak, ali se ovo ne mora neminovno i ostvariti. I utoliko je »Bezdan«, prvi roman Željke Želić, ne samo pripovijest o manje ili više ogorčenim i usamljenim pojedincima nego i neizravno prizorište zajednice koja se, ne rijetko, doima osuđenom na nestajanje, ne samo zato što to drugi hoće, nego još i češće radi toga jer olako podliježe napasti predrasuda o drugima, o sunarodnjacima, te stalno gubi kohezionu snagu, što je izravno vodi samouništenju. Skup ljudi kojima nedostaje vjera u sebe i druge. Vjera općenito. »Varaš se ako misliš da sam uvjerenja kako samoubojstvo pokušavaju počiniti samo nevjernici ili gnostici. – veli Tomislav Mateju – Samoubojstvo čine osobe koje su nečim duboko ranjene, koje su u stanju depresije ili koje pate od nekih poremećaja psihe ili osobnosti. A tomu može biti podložan i vjernik i nevjernik.«