Arhiv tekstova

Koje je podrijetlo Bunjevaca, kakva je njihova povijest, otkuda potječu, gdje ih sve ima, kakva im je nacionalna svijest i s kakvim se problemima danas suočavaju, samo su neke od tema prošlotjednih Bačvanskih razgovora u Baji, gradu kojem gravitiraju Hrvati iz toga dijela Mađarske. 

Organizator tribine bio je Savez Hrvata Mađarske, a uvodne riječi imali su profesor na Filozofskom fakultetu u Pečuhu, povjesničar i povjesničar umjetnosti prof. dr. Dinko Šokčević i predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji Josip Z. Pekanović. Moderatorica tribine bila je Angela Šokac-Marković, predsjednica Saveza Hrvata u Bačkoj.

LOŠ VJETAR IZ VOJVODINE: Premda to nije izričito naglašeno, neposredni povod za ove razgovore bila je nedavna odluka mađarskog parlamenta koji je ogromnom većinom glasova odbio zahtjev jednog dijela tamošnjih Bunjevaca da ih se proglasi nacionalnom manjinom, 14. po redu u Mađarskoj. Mađarski su parlamentarni zastupnici s 334 glasa za, 18 protiv i 7 suzdržanih praktički samo potvrdili prethodno javno izrečeni stav Mađarske akademije znanosti, kao i mađarske Vlade, da su Bunjevci sastavni dio hrvatskoga naroda.

Mnogi od sudionika Bačvanskih razgovora o Bunjevcima primijetili su kako ideja da se za Bunjevce u Mađarskoj zatraži status nacionalne manjine nije originalna zamisao tamošnjih Bunjevaca, nego je posljedica »vjetra koji je puhnuo iz Vojvodine«, ali i da mađarska država nije nasjela na provokaciju, pa se i po tomu, između ostalog, razlikuje od svog južnog susjeda.

U svom je izlaganju prof. dr. Dinko Šokčević iznio već poznate činjenice o povijesti Bunjevaca i drugih hrvatskih etničkih podskupina, koje sve potječu s područja iza Karpata, iz tzv. Bijele Hrvatske, odnosno s teritorija današnje južne Poljske i djelomice zapadne Ukrajine. Taj se narod odatle u VII. stoljeću doselio na prostore današnje Hrvatske i dijelom današnje Bosne i Hercegovine, koji su u ono vrijeme bili razdijeljeni u nekoliko država – Slavoniju, Bosnu, Dalmaciju... Kasniji događaji bitno su utjecali na daljnje selidbe naroda, čiji su se dijelovi u 15., 16. i 17. stoljeću raspršili prema zapadu i sjeveru, od Gradišća do Bačke. Ti su dijelovi istoga naroda u 19. stoljeću u tadašnjoj Austrougarskoj Monarhiji bili izloženi snažnim asimilacijskim procesima, što je unekoliko otežalo procese njihove nacionalne integracije.

NEGIRANJE HRVATSTVA: Povjesničar Dinko Šokčević iznio je i zanimljivo objašnjenje zbog čega je Ivan Antunović, čija se djela danas često koriste kao potvrda neke od teza o nacionalnoj pripadnosti Bunjevaca, uvijek izbjegavao reći da su Bunjevci Hrvati. On je naime, prema dr. Šokčeviću, želio više – njegov je plan bila široka integracija u hrvatsku naciju, pri čemu je čak i Srbe želio uvesti u katoličanstvo.

Kada je riječ o nazivu Bunjevac, Šokčević odbacuje tezu da ta riječ dolazi od naziva rijeke Bune u Hercegovini, jer, po njegovu mišljenju, a i po mišljenju drugih stručnjaka, zakoni hrvatskoga jezika to ne dopuštaju. Naime, da je ta etnička skupina naziv dobila po rijeci Buni, njeni bi se pripadnici, prema pravilima hrvatskoga jezika, nazivali Bunavcima, a ne Bunjevcima. Šokčević puno veću prednost daje teoriji da se ime Bunjevac razvilo od naziva kamene pastirske kuće bunje.

Zanimljiv je podatak i da su jedna petina svih Hrvata Bunjevci, što znači da ih ukupno ima oko milijun. Ipak, u Hrvatskoj većina Bunjevaca nije svjesna i tog dijela svoje pripadnosti, oni su danas samo i isključivo Hrvati. Spoznaja o pripadnosti hrvatskome narodu, ali i bunjevačkoj podskupini, jasnija je kod onih Hrvata koji žive izvan domovine matičnoga naroda, kao što su to Hrvati u Bačkoj, i sa srpske i s mađarske strane granice. S tim što su, dakako, u Srbiji aktivni i oni bunjevački ideolozi, koji uz pomoć države negiraju pripadnost Bunjevaca hrvatskome narodu.

PRITISAK NA HRVATE: Upravo je o tome problemu u Baji govorio drugi uvodničar, predsjednik HNV-a Josip Z. Pekanović, naglasivši kako su se Bunjevci u vojvođanskome dijelu Bačke uvijek osjećali Hrvatima, sve do 90-ih godina 20. stoljeća, kada su nositeljima Miloševićeve politike Hrvati, uz Albance, postali nepoželjna nacionalna zajednica.

»Hrvate je prvo trebalo atomizirati na Bunjevce, Šokce, Jugoslavene i neopredijeljene«, rekao je Pekanović. »One koji to ne prihvate i ustraju na hrvatskom podrijetlu trebalo je prognati, a Bunjevce i Šokce uvjeriti da su podrijetlom zapravo Srbi kojima je prije nekoliko stoljeća nametnuta katolička vjera. Za Hrvate u Srijemu nije se moglo smisliti nekakvo drugo podrijetlo, pa je organiziran njihov progon. Prema službenim podatcima iz popisa pučanstva, od 1991. do 2002. godine u Srbiji je smanjen broj Hrvata za 30.000.«

Pekanović je podsjetio na mnogobrojne akcije koje su u nedavnoj prošlosti poduzimane kako bi se ohrabrila bunjevizacija Hrvata u Bačkoj, od osnivanja Bunjevačko-šokačke stranke 1990. i Bunjevačko-šokačkih novina, preko tiskanja knjiga u kojima se negira hrvatstvo Bunjevaca, do današnjih tzv. znanstvenih skupova od kojih neke suorganizira čak i Srpska akademija nauka i umetnosti, na kojima sveučilišni profesori govore kako »postoje Srbi katolici, a to su Bunjevci«. 

Pritisak na Hrvate osjetno se smanjio, prema riječima Pekanovića, nakon promjena 2000. godine, ali je 2002. ipak popisano oko 20.000 Bunjevaca koji su se tako izjasnili u rubrici nacionalna pripadnost. No, to je rezultat dobrim dijelom, kako kaže Pekanović, straha koji još uvijek postoji među Hrvatima.

HRVATSKA ĆE POMOĆI: O pokušaju da se i u Mađarskoj poremeti političko jedinstvo Hrvata govorio je predsjednik Hrvatske državne samouprave iz Budimpešte Mijo Karagić, koji je i ovom prigodom sve Bunjevce pozvao da budu ponosni na to što su Bunjevci i što stoga pripadaju hrvatskome narodu. On je također predložio da se razgovori na ovu temu pokrenu i u bunjevačkim selima u južnom dijelu Mađarske, kako bi što veći broj Hrvata bio u prilici sudjelovati u obradi ove teme. Joso Ostrogonac, predsjednik Saveza Hrvata u Mađarskoj, također se osvrnuo na neuspjeli nedavni pokušaj legaliziranja rascjepa među Hrvatima u Mađarskoj, poručivši inicijatorima toga, kako bi bolje bilo da su prethodno naučili svoj materinji jezik, koji uopće ne govore, nego samo mađarski.

Novi veleposlanik Republike Hrvatske u Budimpešti, a donedavno generalni konzul RH u Pečuhu, Ivan Bandić, naglasio je kako je i ovaj razgovor u Baji pokazao da je u razmatranje povijesti neophodno uključiti struku i znanost. 

»Na žalost, Hrvati su se u Srbiji ipak podijelili«, dodao je Bandić. »Dijelom su i sami za to krivi, ali su i okolnosti na to utjecale. Zbog toga će trebati puno energije da se problem nadvlada. Vrijeme Vlade pokojnoga premijera Zorana Đinđića bilo je svijetlo vrijeme za Hrvate u Srbiji, ali su nakon toga stvari otišle u drugom smjeru.«

Obraćajući se Hrvatima iz Mađarske i Srbije, veleposlanik Bandić je rekao kako o njima samima ovisi najviše, a da trebaju znati kako ih matična zemlja nije zaboravila, da je ona tu i da će im pomoći.