Arhiv tekstova

Uvijek ima ljudi koji tiho rade, ne traže pažnju i hvalu, ali znaju zahvaliti drugima. Jedna od takvih osoba je sigurno i s. Mirjam Pandžić. Iako svi mislimo da su to samo pjesme i pjevanje, ima tu nešto puno više. Mnoge pjesme bi se već davno zaboravile, a mnoge se ne bi niti naučile. Ne podučava ona samo pjesmama i glazbi, nego i mnogim životnim stvarima. Vjerujem kako su mnogi mladi i stariji pjevači zahvalni Bogu za s. Mirjam Pandžić. Mnoga djeca se ne bi upoznala da nema s. Mirjam i »Zlatne harfe«. Jedno je sigurno - glazbenoj kulturi u Subotičkoj biskupiji i samom gradu Subotici, pa i šire, mnogo je doprinijela. Prošle godine s. Mirjam je obilježila 40 godina službe redovničkog života, te je skupa s pjevačima zahvalila Bogu na ovome daru. 

 

HR: Kako biste opisali svoj život prije ulaska u samostan i kako ste se odlučili baš za taj samostanski red? 

Rođena sam 5. srpnja 1942. godine na Zobnatici u župi Stari Žednik, gdje sam i krštena. Kasnije smo se s obitelji preselili bliže Žedniku i tamo smo imali svoj salaš. Rođena sam kao peto dijete od nas desetero, sada nas je osmero živih i svi smo odgajani u vjeri i u našoj obitelji se prakticirala vjera. Majka nas je odgajala u kršćanskom duhu, jer je i ona sama bila vjernica. Svakako se u tom ambijentu mogla roditi želja za redovničkim zvanjem. Osnovnu školu od 1- 4 razreda završila sam u takozvanoj »Vukovoj« školi, a u Starom Žedniku od petog do osmog razreda. Od rane mladosti željela sam otići u samostan i nakon završenog osmog razreda ostvarila sam tu želju, te sam otišla u Zagreb u samostan Družbe sestara Naše Gospe. Tamo sam upisala srednju glazbenu školu - teoretske predmete i flautu i nakon završene škole dobila sam diplomu stručnog učitelja. Poslije završene škole bila sam dvije godine u novicijatu. Na drugoj godini novicijata počela sam učiti svirati orgulje. Nakon položenih prvih zavjeta premještena sam u Suboticu za orguljašicu u Crkvi Isusova uskrsnuća i pomoćnu orguljašicu u katedrali Svete Terezije Avilske. U jesen 1969. godine poglavari su me ponovno premjestili za prefektu kandidatica u Zagrebu i tamo sam bila četiri godine, a dvije godine sam pohađala Muzičku akademiju, teoretske predmete, točnije osmi odjel za obrazovanje nastavnika muzičkog odgoja i u jesen 1972. godine sam diplomirala. Nakon toga 1973. godine ponovno sam premještena u Suboticu za orguljašicu i zborovođu u katedrali bazilici u Subotici i tu sam i danas.     

HR: Koja je Vaša obveza kao orguljašice u katedrali ?

To je moja glavna dužnost, sviram svaki dan na svim sv. misama na hrvatskom i mađarskom jeziku, sada imamo samo po tri mise dnevno, ili neki puta po četiri, ali nekad je bilo više misa, a samim tim i više obveza. Nedjeljom redovito sviram na misi u 7 sati, u 10 sati i navečer u 18, a često puta i na misi u 8,30 koja je mađarska.   

HR: Vi ste voditeljica i ravnateljica Katedralnog zbora »Albe Vidaković«. Kada je on točno osnovan? 

Katedralni zbor «Albe Vidaković» nije nastao slučajno, naime, glazbena tradicija grada Subotice je poznata od davnina. Zbor je osnovan u jesen 1973. godine, prigodom obljetnice 200-te godine od početka gradnje Crkve sv. Terezije Avilske. Nakon osnutka pa sve do 1980. godine zbor je nosio ime »Mješoviti katedralni zbor«, a tada je biskup Matija Zvekanović zboru dao ime po slavnom glazbeniku i svećeniku, subotičkom sinu, skladatelju i muzikologu, koji je rođen na ovim prostorima, Albi Vidakoviću. Nisam puno poznavala Albu Vidakovića, ali budući da je naš čovjek, iz naših krajeva, te je svećenik i glazbenik, imala sam želju da naš zbor dobije ime po njemu, te sam bila zadovoljna kada je biskup rekao kako će se zbor zvati. Današnji potpuni naziv zbora je Katedralni zbor »Albe Vidaković«. 

HR: Katedralni zbor »Albe Vidaković« ima svoju tradiciju. Koje su njegove obveze i gdje ste sve nastupali i pjevali do sada?

U katedrali prije samog osnivanja mješovitog zbora »Albe Vidaković« bilo je zborno pjevanje na hrvatskom, mađarskom i latinskom jeziku. No, samo za velike blagdane, kao što su Uskrs, Božić, Duhovi i Tijelovo. U to vrijeme sam svirala u Crkvi Isusovo uskrsnuće, no, išla sam na ispomoć u katedralu, te sam svirala na nedjeljnoj misi u deset sati. Današnji Katedralni zbor »Albe Vidaković« je nastavio raditi u duhu tradicije. Prvi puta kao hrvatski zbor nastupili smo na blagdan bezgrešnog začeća 1973. godine. Tada je zbor nosio naziv »Mješoviti katedralni zbor«, a vlč. Josip Miocs je okupio zbor, koji su sačinjavali Mađari, a mi smo onda dalje nastavili raditi na hrvatskom jeziku.

Prvenstvene obveze zbora su liturgijsko pjevanje, pjevanje pod sv. misom.  Svake nedjelje u 10 sati na misi na hrvatskom jeziku pjeva Katedralni zbor »Albe Vidaković«. Dužnost nam je i priređivati koncerte, no, pokraj obveza rado pjevamo na raznim manifestacijama i svečanostima. Zbor je gostovao širom Bačke, u nekim mjestima i više puta, sudjelovali smo na mnogobrojnim jubilejima, proslavama, književnim večerima, otvaranju izložbi, pjevali smo na mladim misama i, zaista, do sada smo imali veliki broj nastupa. Nastupali smo i u Republici Hrvatskoj u - Zagrebu, Osijeku, Davoru, zatim u Bosni i Hercegovini u Tuzli i u Mostaru, kao i u susjednoj Mađarskoj. Svakako, imali smo brojne nastupe u Subotičkoj biskupiji u mnogim okolnim mjestima i župama.    

HR: Već dugi niz godina priređujete božićni koncert. Kada je bio organiziran prvi?

Dugo smo bili izolirani od šire javnosti, ali s promjenom političkih prilika priređen je prvi božićni koncert katedralnog zbora, koji je održan 28. prosinca 1990. godine u Velikoj vijećnici Gradske kuće. S tim prvim koncertom zbor je izišao u javnost i s radošću je primljen. Prvi javni uskršnji koncert je bio 5. travnja 1991. godine, koji je održan u Sinagogi u Subotici. Tako je postala tradicija da se održavaju božićni i uskršnji koncerti. 

HR: Pokraj mnogobrojnih nastupa sa zborom u svojoj dugogodišnjoj tradiciji imate i brojne suradnje, s kim ste sve surađivali ? 

Surađivali smo s mnogim ljudima, vokalnim i instrumentalnim solistima, a neki od njih su: dr. Ante Sekulić, s. Imakulata (orguljašica) i s. Cecilija (vokalna solistica) iz Zagreba, Lidija Tabori iz Sombora (orguljašica), pokojni pater Stanko Vasilj (dirigent), pokojni otac Vasilije Protić (solista), a svakako jedna od najplodnijih i najdužih suradnja je sa Subotičkim tamburaškim orkestrom i s Jelenom i Stipanom Jaramazović. Već 1986. godine je počela naša suradnja i ona traje sve do danas, imali smo brojne božićne i uskršnje koncerte, kao i mnoge druge koncerte. Jedne godine smo imali oko desetak zajedničkih nastupa. Moram reći kako su u početku ljudi prigovarali, kako to tambure da sviraju liturgijske pjesme, ali kasnije je to jednostavno zaživjelo među ljudima i to je sada tradicija. Već dugi niz godina tamburaši sviraju na polnoćki u katedrali, a naš zbor pjeva i sada se ne može zamisliti Božić bez tambura. 

HR: Duži period ste boravili u katedrali u kući Sestara Naše Gospe. Kada ste dobili premještaj na ovo mjesto, jeste li tada postali nadstojnica ovoga samostana u Subotici?

Zaista sam dugo bila u našoj kući u Harambašićevoj ulici u Subotici, čak 22. godine, a sada sam ovdje već 8 godina. Nažalost, naša kuća u Harambašićevoj se zatvorila i tamo više nema sestara, ima sestara još samo na biskupiji i u našoj kući. Ovdje u Subotici sestara našeg reda ima jako malo i to su većinom starice. U našoj kući sam najmlađa, pa mi je pripala dužnost nadstojnice i brige oko starijih sestara.     

HR: Pokraj Vaše primarne obveze, svirate li još negdje? 

U sklopu vjeronauka često puta podučavam djecu pjevanju. Ranijih godina, točnije dvije godine sam predavala glazbeni odgoj u Paulinumu u Subotici, te sam deset godina davala satove učenicima koji pohađaju Muzičku školu, te ih pripremala i podučavala za određene predmete. 

HR: Prije dvadeset godina ste prvi puta organizirali susret dječjih zborova pod nazivom »Zlatna harfa«, kako se rodila ta ideja?

Prošle godine smo imali jubilej - dvadeset godina postojanja »Zlatne harfe«. S obzirom kako je ovakav susret već postojao u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj, Glazbeni institut iz Zagreba, sada Glazbeni institut »Albe Vidaković«, zamolio me je da organiziram jedan takav susret u Subotici. Hvala Bogu to je zaživjelo i iza nas je lijepi broj ovih susreta. U lipnju mjesecu 1987. godine u katedrali u Subotici je održana prva »Zlatna harfa«. 

HR: »Zlatna harfa« bi se iz godine u godinu održavala na drugom mjestu, gdje je sve održavana i tko je sudjelovao na njoj ?

Trudili smo se da mijenjamo lokaciju, te je »Zlatna harfa« ipak najviše puta bila održana u katedrali Svete Terezije Avilske u Subotici, zatim kod Otaca Franjevaca u Subotici, kod Karmelićana u Somboru, u Tavankutu, u Svetozaru Miletiću i prošlogodišnja je bila na Marijanskom svetištu, na »Bunariću«. Obično na »Zlatnoj harfi« se skupi oko 500 djece, dok je jedne godine bilo čak 800 djece. Do prije par godina sudjelovali su zborovi iz okolnih subotičkih župa i okolnih mjesta, a u novije vrijeme su nam se priključila i djeca iz vrtića »Marija Petković« iz Subotice, djeca iz Vajske, Plavne, Novog Sada, Sombora, Svetozara Miletića, iz Selenče, s Palića. Svakako da je to pohvalno, a nama je i izuzetno drago.

HR: Pokraj Kated-ralnog zbora Vi vodite i dječji zbor u katedrali »Zlatni klasovi«. 

Prijašnjih godina je ovaj mali zbor imao mnogo više nastupa i bilo je više zainteresirane djece. Sada je teško okupiti djecu pokraj svih njihovih mnogobrojnih aktivnosti, ali, ipak, na vjeronauku se susretnemo i onda pjevamo. Trudim se da ih svake godine uključim za božićni i uskršnji koncert, a svake godine oni nastupaju i na »Zlatnoj harfi«. 

HR: Prije nekoliko godina, točnije 2002. godine, dobili ste nagradu Pro Urbe,  jeste li dobili još neka priznanja?

Da, 2002. godine dobila sam nagradu Pro Urbe za rad s Katedralnim zborom »Albe Vidaković« i za rad u Crkvi. Neka veća i značajnija priznanju su svakako i priznanje koje je zbor dobio 1983. godine od Svetog Oca Ivana Pavla II., a 1993. godine zbor je dobio  »Antušovu nagradu«.