Arhiv tekstova

U ovom razmišljanju želim podijeliti s vama, poštovani čitatelji, jednu poruku oko koje se okupio sav kršćanski svijet u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana. Ovo razmišljanje je izvadak iz obilnije poruke uvodničara u temu ovogodišnje Osmine. Dobro je razmisliti i o toj dimenziji služenja, ne samo Crkve i Crkava, nego i cijeloga društva, jer smo kao društvena bića,  a napose kao vjernici, odgovorni. 

Ovogodišnja svjetska Molitvena osmina za jedinstvo kršćana spaja dvije teme, dva poziva upravljena kršćanskim Crkvama i vjernicima: da se mole i zajedno teže kršćanskom jedinstvu, te da se udruže kako bi zajednički odgovorili na ljudsku patnju. Te dvije odgovornosti duboko su isprepletene. Obje se odnose na ozdravljenje Kristova tijela, pa je stoga glavni tekst odabran za ovogodišnju Molitvenu osminu priča o ozdravljenju. Marko u svom evanđelju pripovijeda kako je Isus ozdravio čovjeka koji je bio gluh i nije umio dobro govoriti. Poput čovjeka kojeg je Isus ozdravio, svima koji su kršteni u Kristu uši bijahu otvorene za evanđelje. Spajajući dvije niti crkvenog života i poslanja, ovogodišnjoj je Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana namjera naglasiti kako postoji bitna poveznica između molitvenih napora za jedinstvo kršćana i traženja tog jedinstva s jedne strane i inicijativa da se odgovori na ljudsku potrebu i patnju s druge. Isti Duh koji nas čini braćom i sestrama u Kristu daje nam i moć da se okrenemo svakom ljudskom biću u potrebi. Isti Duh koji je na djelu u svim naporima da se jedinstvo kršćana učini vidljivim daje i snagu svakom pokretu kojemu je cilj obnavljanje lica zemlje. Svako olakšavanje ljudske patnje čini naše jedinstvo vidljivijim; svaki korak prema jedinstvu snaži čitavo tijelo Kristovo.  

GOLEMI IZAZOVI: Ovogodišnja tema Molitvene osmine za jedinstvo kršćana potječe iz iskustva kršćanskih zajednica u južnoafričkoj regiji Umlazi u blizini Durbana. Svake se godine prvi nacrt materijala za Molitvenu osminu priprema u nekoj određenoj lokalnoj sredini, potom se prilagođava za međunarodnu uporabu prije nego li ga se distribuira diljem svijeta kako bi ga se prilagodilo za lokalnu uporabu. Ovogodišnji materijali odražavaju brige i iskustva ljudi koji su proživjeli velike patnje. Umlazi je izvorno uspostavljen kao »gradska oblast« za većinsko crnačko stanovništvo. Nezaposlenost i siromaštvo i dalje postavljaju silne izazove pred stanovništvo tog naslijeđa rasizma, u kojemu još uvijek nedostaje škola, medicinskih ustanova i odgovarajućih stambenih prostora. Takvo okruženje siromaštva i nezaposlenosti uzrokuje visoku stopu zločina i probleme zlostavljanja unutar obitelji i zajednica. Ali najveći izazov s kojim se trenutno suočavaju stanovnici divljih naselja i gradskih oblasti jest sida. Procjenjuje se da je 50 posto stanovnika Umlazija zaraženo tim virusom. Kad su se vođe različitih kršćanskih zajednica u Umlaziju nedavno sastali kako bi ispitali na koji bi se način mogli zajedno uhvatiti u koštac s golemim izazovima s kojima se suočava njihov narod, shvatili su da je jedan od čimbenika koji otežavaju njihovo sadašnje stanje stigma koja sprječava žrtve zlostavljanja, silovanja ili ljude zaražene sidom da otvoreno progovore o svojim problemima. Društvena norma propisuje da se o stvarima koje se odnose na spolnost ne govori. Zulu izraz ubunqunu, doslovce »golotinja«, označava da su te teme tabu. Iz toga proishodi da mnogi ljudi oklijevaju potražiti pomoć koja postoji – i koju u mnogim slučajevima ekumenski uzdržavaju mjesne Crkve: savjetovanje, pastoralna skrb, kućna njega, podrška u zajednici i centri zdravstvene skrbi. 

POZIV NA PREKIDANJE ŠUTNJE: Imajući u vidu izričite i neizričite načine na koje se ljude, osobito mladež, potiče da šute o svojim problemima, vođe mjesnih Crkava u Umlaziju su osmislile ekumensku službu kojoj je središnja tema »prekidanje šutnje«. Bogoslužje je pozvalo mlade Umlazija da nađu hrabrosti progovoriti o onome što je »neizrecivo« i da traže pomoć, imajući na umu da nastavak šutnje može značiti smrt. Ovaj poziv na prekidanje šutnje upućen je također Crkvama izvan Južnoafričke republike i mnogim drugim područjima koja su teško pogođena sidom. Nijedan rat u svjetskoj povijesti nije odnio toliko života koliko sida. Iako su mnoge organizacije, područja i Crkve pokušale pomoći područjima opustošenim pandemijom side, ta pomoć nije razmjerna katastrofi koja se zbiva. 1993. godine biskup Desmond Tutu podsjetio je Petu svjetsku konferenciju »Vjere i ustrojstva« kako su crkvene vođe u doba apartheida naučili da je »apartheid prejak za podijeljenu Crkvu«. Danas se u sučeljavanju s pandemijom side i drugim dehumanizirajućim silama priznaje kako su i one prejake za podijeljenu Crkvu. U Umlaziju ima jedna sudnica, jedna bolnica, jedna pošta, jedna ambulanta, jedna skupina dućana – i jedno groblje koje odražava jedan strahoviti izazov s kojim su ljudi suočeni. Stanovnici te iste gradske oblasti – gotovo su svi kršćani – prianjaju uz pismo koje ispovijeda jedno tijelo, jedan Duh, jednu nadu, jednog Gospodina, jednu vjeru, jedno krštenje, jednog Boga i Oca nas sviju. A ipak ima mnogo Crkava koje nisu u punom zajedništvu jedna s drugom i koje ostaju znakom podijeljenog kršćanstva. 

U Umlaziju vlada nezadovoljstvo s naslijeđenim podjelama koje su nastale prije mnogo stoljeća u drugim zemljama. Kada se član pripremne skupine u Umlaziju sastao s međunarodnom skupinom odgovornom za pripremu materijala za Molitvenu osminu, razmatrali su potragu za punim vidljivim jedinstvom među kršćanskim Crkvama u svjetlu iskustva kršćana u Umlaziju i njihovog poziva na »prekidanje šutnje« koja tišti i osamljuje ljude u njihovoj patnji. Zajedno su odabrali Marka 7, 31-37 kao središnji biblijski tekst za Molitvenu osminu, te odredili biblijsko-teološki okvir kojemu su središnje teme slušanje, govorenje i šutnja i unutar kojeg je moguće smjestiti i potragu za jedinstvom i potragu za kršćanskim odgovorom na ljudsku patnju. Odlučeno je zadržati to dvostruko žarište i u bogoslužju i u razmatranju svakog dana osmine, namjerno se dotičući i stvarnosti ljudske patnje i potrage za vidljivim jedinstvom svih kršćana u svakom tekstu. Knjiga postanka započinje izgovaranjem Božje stvaralačke riječi. Iz kaosa, prekidajući šutnju, izbija Božja riječ. To je djelatna riječ koja ostvaruje ono što kazuje; a ono što kazuje jest život.  

Ovo razmišljanje šutnje, slušanja i činjenja poticaj je nama za svako vrijeme, kao najbolji odgovor i opravdanje vjere koju živimo.