Arhiv tekstova
Dijalog je nezamjenjiv svakoj manjini
Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog u Srbiji je postojalo od 2008. do 2012. kada se spojilo s Ministarstvom državne uprave i lokalne samouprave te kao samostalno nije postojalo. Ponovo je uspostavljeno u okviru druge vlade Ane Brnabić 2020. i Gordana Čomić je bila prva ministrica na njegovom čelu. Dužnost je obnašala dvije godine.
U javnosti je bila najzapaženija kao odlučna potpredsjednica Narodne skupštine, kao zagovarateljica većeg sudjelovanja žena u politici, a danas kao rijetka političarka, koja je praktično cijelu političku karijeru gradila u Demokratskoj stranci, a koja se protivi taktici bojkota, popularnoj u oporbi već dulje vrijeme, i zagovara nužnost dijaloga upravo s onima s kojima se najviše ne slažemo.
»Strategijski, po ishodima, očita je greška vezana uz bojkot, prihvaćanje ‘nepartijskog pluralizma’, stav ‘e, nemoj da se mi političari vidimo’; nesporazum, banalan, ali dubok, da se mogu bez lokalnih organizacija, terenskog rada i jasne ideološke i političke poruke provoditi ikakve društvene promjene«, kaže sugovornica.
► Aktualno je javno čitanje prijedloga Zakona o jedinstvenom popisu birača u Narodnoj skupštini. Kakve se promjene spremaju? Hoće li to riješiti probleme s popisom birača?
Dopune zakona o Jedinstvenom biračkom spisku (JBS) pripremljene su u suradnji s ODIHR-om i Europskom unijom jer je prihvaćena kritika civilnog društva da je JBS Srbije neuređen, neažuriran, netočan, manipuliran, jer institucije nadležne za JBS neće, ne žele, ne umiju obavljati posao iz svoje nadležnosti, pa je prihvaćena ideja o formiranju ad hoc Komisije koja će to htjeti, željeti, umjeti, moći, pa će za devet mjeseci JBS biti i točan i ažuriran. Nemam takvu procjenu i mislim da prijedlog dopuna nije dovoljno dobro promišljen sa stanovišta biračkog prava kao ljudskog prava, a pogotovo smatram pogrešnim da se nigdje ne spominju nacionalne manjine i posebni JBS za izbore za nacionalna vijeća. Treba nam širokog i temeljnog javnog dijaloga o ovim dopunama.
► Po Vašem mišljenju jesu li danas izborni uvjeti bolji ili gori u odnosu na ranije izborne cikluse?
Bolji su po normativi, praksi i rješenjima koja su nedostajala u raznim izbornim ciklusima, a izgledaju lošije zbog političkog konteksta u kojem kao da se ispostila zanatska vještina političkih stranaka da kontroliraju izborni proces, što zbog pasivizacije lokalnih organizacija uslijed odluka o bojkotu, što zbog uspjele kampanje protiv oporbenih političkih stranaka čiji je ishod nedopustivo mala podrška i nedostatak jasne slike o alternativi. Propaganda o nepartijskom pluralizmu umjesto stranačkog aktivizma je svima donijela samo štete, a izbornom procesu oduzela neophodne vještine pune kontrole.
► Što su vladajuće stranke učinile i što bi još trebale učiniti da se izborni uvjeti unaprijede i budu prihvatljivi za sve?
Pun medijski pluralizam umjesto pluralizma propagandi koji je sada opći – imate mahom medijsku scenu koja je tabloidno vulgarna, smatra se podrškom vladajuće koalicije i medijsku scenu koja je tabloidno samozvano »nobles«, smatra se moralnom vertikalom protiv vlasti i kao moralno superiorna, a obje su samo štetne. Uz raširen prijezir prema dijalogu raznih aktera, najviše su oštećeni građani jer ostaju bez informacija, čak i kada se mediji potrude zanatski adekvatno i profesionalno tu informaciju podijeliti. Pluralizam propagandi i podjele na »naše« i »njihove« je svima miliji, pa je onda ishod da ima zajedničke štete i za izborni proces.
► Vi niste pristalica bojkota, neprihvaćanja dijaloga. Zašto se oporba uporno, da tako kažemo, vrti u istom začaranom krugu bojkota izbora, prosvjeda, neprihvaćanja izbornih rezultata? U čemu griješi oporba?
Strategijski, po ishodima, očigledna je greška vezana uz bojkot, prihvaćanje »nepartijskog pluralizma«, stavu »e, nemoj da se mi političari vidimo«; nesporazum, banalan, ali dubok, da se mogu bez lokalnih organizacija, terenskog rada i jasne ideološke i političke poruke provoditi ikakve društvene promjene. Ne može bez političke artikulacije, bez političke identifikacije i bez jasnih uvjerenja koje su ZA nešto, a ne PROTIV nečega ili nekoga. Dodatnu štetu napravile su poruke studentskog pokreta o »ograđivanju od oporbe«, čime su pokazali kako nemaju pojma da su svi ti ljudi na ulicama aktivisti, birači, privrženi oporbenim strankama, pa su oni svojim nepartijskim pluralizmom u suštini »smijenili oporbu«, a da pri tome nisu smanjili podršku koju ima vladajuća koalicija, niti su zamijenili oporbu, jer i njima nedostaju lokalne organizacije, terenski rad i politička identifikacija. Pred oporbom je do sljedećih izbora važan i naporan rad na popravljanju strategija i političkoj artikulaciji.
► Pratite li rad Narodne skupštine? Budući da ste dugo godina bili potpresjednica Skupštine, kako ocjenjujete danas situaciju u Narodnoj skupštini? Ima li pomaka kako bi se očekivalo, ili sudeći po skorašnjim događanjima ima i nazadovanja?
Ima više prostora rezerviranog za dijalog koji se na žalost – neće. A kad organizirana manjina napravi agendu dijaloga, fokusiranu na ostvarive ciljeve, taj prostor bi bio potpuno i osvojen i iskorišten. Kao i alati kao što su sjednice s aktualnom temom, plenarne sjednice o EU izvještajima, javna slušanja, aktivan odborski rad,… svi ti alati se ne koriste ni dovoljno, a neki uopće. Taktike bojkota, verbalnog nasilja, predstava za par minuta na YouTubeu, tko god da ih smišlja, za skupštinski rad su uvijek s negativnim ishodom po aktere. Ljudi ne vole to gledati, oni žele svoje predstavnike u pristojnoj, jasnoj, artikuliranoj političkoj i institucionalnoj borbi kojom se bave interesima građana, a ne jedni drugima.
► Vi tvrdite kako je glavni problem u Srbiji što nema međustranačkog dijaloga. Zašto je to tako i kako se to može razriješiti?
Zato što neće dijalog. Zato što su prihvatili deluziju da kad prezireš dijalog s »onim drugim«, onda će taj drugi nekom magijom prestati biti akter. Malko je to sve djetinjasto, al’ pravo je i na izbor da se ne želi i prezire dijalog, a on je jedini alat demokracije, jedini alat procedura, a procedura je kultura. I prije ili kasnije morat će organizirana manjina tražiti dijalog s unaprijed utvrđenom agendom, a do tada će se samo gubiti vrijeme na razna politikantska saopćavanja po tabloidnim medijima i na ogovaranje problema, umjesto na njihovo rješavanje.
► Također, zalažete se za dijalog u društvu na svim nivoima i sektorima, a što oporba i dio javnosti uglavnom odbacuju kao opciju. Zašto nema dijaloga? Kako ga započeti?
Strateški, dijalog je nezamjenjiv svakoj manjini i ona mora ispostaviti svoju agendu, da se u institucionalnom prostoru bavi temama dijaloga, a ne ljudima; da raznim koalicijama ciljno organiziranim za dijalog dokaže kako može polagati testove o tome ima li demokratski kapacitet, da se stvarno uspostavi kao alternativa. Od vikanja »mi smo super, oni su bez veze!« nikakvog dobrog ishoda ne može biti, niti će to imalo smanjiti podršku većini.
► Po Vašem mišljenju što su donijeli studentski prosvjedi i blokade sveučilišta?
Nepartijski pluralizam i elemente i tehnike »mobilizacije masa«, a bez političke artikulacije, jasnog cilja i političkog identiteta, što je uz ograđivanje od oporbe i opća mjesta o »novom dobu« nedovoljno za društvene promjene. Dobra energija koju su sobom nosili, bezrazložna ljubaznost kojom su se ophodili s ljudima oštećena je odlukama o zabranama zastava EU na prosvjedima i svojevrsnim ostrakizmom za sve one koji su imali pitanja, sasvim logična za politiku nade koju je pokret sobom nosio. Na njima je da odluče o svojim budućim akcijama, na nama svima drugima je da i dalje imamo pitanja o ciljevima pokreta.
► Mogu li studenti i studentski pokret, koji još uvijek nema svoju artikuliranu ideologiju i politički program, nešto promijeniti u Srbiji?
Trenutno je to vrlo malo vjerovatno. Istraživanja jasno pokazuju da podrška vladajućoj koaliciji nije smanjena, a podrška nepartijskom pluralizmu studentskog pokreta nije uvećana. To su ishodi i svatko tko želi sudjelovati u društvenim promjenama mora prilagođavati taktike svojih strategija dokazivim i lako provjerljivim ishodima dosadašnjih taktika.
► Tko može donijeti promjene?
Jasno profilirane i na cijelom teritoriju Srbije lokalno organizirane političke stranke koje se ne skrivaju i ne stide svojih proeuropskih opredjeljenja, njeguju zanat neprekidne komunikacije sa svojom podrškom i imaju 20.000 ljudi obučenih vještinama kontrole izbora. I uz to, najvažnije: traže dijalog, imaju agendu takvog dijaloga, traže ga u institucijama, u medijima, sa strukom, na ulici… zagovaraju kulturu javnog dijaloga dijeleći jasne informacije o temama koje muče ljude i dokazivo uvažavajući sve svoje sugovornike koje inače ne podnose. Dijalog je ključni alat uspješne artikualacije politike nade, a samo takva politika donosi promjene.
► Kako ocjenjujete efekte postojanja i rada Ministarstva za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, s obzirom na to da ste bili ministrica u ovom ministarstvu?
Važno Ministarstvo koje je odgovorilo raznim izazovima i temama kulture ljudskih prava. Iskreno želim uspjeh svakom tko ga vodi i nosi odgovornost za taj ključni element uljuđenog društva u kakvom želimo živjeti, društvo s kulturom ljudskih i manjinskih prava i rezerviranim prostorom za društveni dijalog o bilo kojoj temi, s bilo kojim akterima. Nije ga lako voditi, ali da je lakše ne bi zapalo nas, privržene modernizaciji i društvenim promjenama.
► Što samo Ministarstvo može učiniti na unaprjeđenju ljudskih i manjinskih prava, u smislu je li samo postojanje i rad Ministarstva dovoljno? Koji su još akteri nužni i kako bi se stvari mijenjale na bolje u ovome segmentu politike i društvenih odnosa?
Dijalog koji obuhvaća i druge aktere koji se samo djelomično i ponekad bave i ljudskim i manjinskim pravima, od financiranja, preko analiza zadovoljstva i neposrednih korisnika i drugih društvenih grupa, sve do stalnog, unaprijeđenog društvenog dijaloga kojim bi na recimo mjesečnom nivou angažirali razne društvene aktere o temama važnim za manjinska prava. Također, dijalog o ulozi nacionalnih vijeća, analizi zakonodavstva, mjerenju stupnja informiranja većinske zajednice o kvaliteti života manjinskih zajednica. Dijalog i samo dijalog organizirane manjine i bilo kakve većine.
► U Vašem mandatu akcent je bio, osim na manjinskim pravima, i na društvenom dijalogu, dok je za vrijeme prethodnog ministra i danas, čini se akcent na manjinskim pravima. Može li jedno ministarstvo, i kako, utjecati na to da se dijalog u društvu pokrene?
Mora učiniti sve što umije da se dijalog pokrene, održi i unaprijedi. To je najeuropskije što može uraditi bilo tko na čelu ministarstva, koliko god prepreka i banalnih nesporazuma bilo, koliko god pesimizma o svrsi dijaloga bilo, koliko god nedostatka znanja i vještina o dijalogu bilo među raznim akterima, čak i onima koji u svojim misijama kao civilni sektor imaju izgradnju dijaloga, ali nemaju i u djelima, ponekad. Uz strpljivost i bezrazložnu ljubaznost prema svima možemo i mi uraditi za trajni dijalog sve što su druge europske zemlje uradile prije nas. Nema odustajanja!
► Skoro cijeli život ste bili u politici i na visokim političkim dužnostima. Hoćete li se aktivno uključiti na nekim budućim izborima? Biste li opet prihvatili neku visoku dužnost u aktualnoj Vladi ili nekoj budućoj u kojoj SNS ima većinu?
To pitanje o sudjelovanju u izvršnoj vlasti nije za mene, kao što nije bilo ni 2020., kada su predsjednik Republike i predsjednica Vlade odlučili o formiranju Ministarstva. A sudjelovanje na izborima jest pitanje za mene i odgovor je – ne. Nema političke organizacije kojoj bi trebao moj aktivizam i moja uvjerenja, niti mi se čini izglednim da će je u skorije vrijeme biti. Ideje koje sam dijelila u svojoj stranci, iz koje sam zakonito i statutarno brisana iz članstva 2020., su pobijedile sve druge ideje, ljudi su nestali, propali, ali ideje su pobijedile. To je jedino što se u politici stvarno računa, prihvatila ih je i vladajuća koalicija, europske integracije i modernizacija društva, dijalog s Prištinom, kultura ljudskih i manjinskih i ženskih prava, regionalna suradnja i izgradnja povjerenja u našoj regiji, prava i slobode ljudi ostvarivane kako su u Ustavu zapisane, odgovornost, javna i osobna, dijalog institucionalni, javni, stručni, medijski, politički, … dijalog svuda, svakoga dana na svakom mjestu.
► Kako vidite fokusiranost oporbenih stranaka i javnosti na lik i djelo predsjednika Aleksandra Vučića i njegovo »rušenje«? Što je donijela i što može donijeti takva taktika?
O tome je Sun Tzu u svojim čuvenim Strategemama i knjizi Umijeće ratovanja prije tisuću godina rekao »imaš li lanac oko sebe, nikad ne udaraš po najjačoj karici, no tražiš najslabiju«, ali ovdje se na naopak način prihvatilo upravo to. Samo »napad« na najjaču kariku. Oko 1.600.000 ljudi u Srbiji ne podnosi predsjednika Republike i on to zna, jer da ne zna, ne bi ni bio predsjednik, a jeste, pa su ishodi takve strategije bez željenog smanjivanja podrške njemu. Ali se od te taktike očito ne odustaje, na čemu im je predsjednik Republike mislim zahvalan, mada im to neće saopćiti, naravno. Al’, svatko ima prava na izbor i taktika i strategija, nitko se nema pravo oglušiti o mjerenja efekata vlastitih taktika jer onda samo jede i svoje i tuđe vrijeme, a vrijeme je neobnovljiv resurs, najdragocjeniji koji je ljudima na raspolaganju.
