Arhiv tekstova

Opća pomama koja je nastala za starim scenarijima i paradoksalna praksa da scenaristi koji rade adaptaciju imaju veće honorare od onih koji ih pišu (svaka čast izuzecima), u Hollywoodu se nastavlja. Pred nama je niz adaptacija i re-makeova starih filmova. Postavlja se pitanje do koje granice to ide? U redu, uzmete neki dobar film iz sedamdesetih, snimite ga »ponovno« i dignete brdo love, to još i ima smisla. Što se dešava kada nestane dobrih filmova za adaptaciju, kada smo nasilno iskoristili sve prirodne resurse? Onda pišemo originalne scenarije? Ne. Onda adaptiramo loše filmove!

PRIMJER LOŠEG: Očigledan primjer toga je »Čovjek od pruća« redatelja i scenarista Neila LaButea, s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi. Film je naravno loš (za one koje mrzi čitati dalje), a Nicolas Cage je još lošiji. A kako i ne bi bio kada je radnja filma smještena na privatno otok s neopaganskim običajima. Policajac Edward Malus (Nicolas Cage) odlazi na privatni otok u blizini L.A.-ja kako bi istražio nestanak djeteta svoje bivše djevojke Sister Willow (Kate Beahan), a hoće li se kasnije ispostaviti je li dijete njegovo – to nitko ne zna. Ako prihvatimo uvjet da je otok daleko izvan njegove nadležnosti i da je gotovo nemoguće da je ono toliko izolirano od ostataka svijeta u današnje vrijeme, to je samo početak stvari s kojima ćete se morati miriti. Stanovnici otoka žive po svojim pravilima, koja osim života bez električne energije, telefona, motoriziranih strojeva, pa čak i pesticida, podrazumijevaju potpuno odvojen život muškaraca i žena. Naravno, otočko je društvo uređeno matrijarhalno i muškarci služe samo da primaju naredbe u poslu, te za reprodukciju. 

NIZ NEDOSLJEDNOSTI: Kako poručnik Malus istražuje otok tako otkriva sve više nedosljednosti, s kojima i mi bivamo upoznati. Ono što poručnik Malus ne zna, a mi znamo, jest da mu se trud ne isplati, jer nitko neće gledati film, pa ga neće vidjeti kako na kraju ostvarenja, biva spaljen živ… Interesantno je da je film, pokraj svog nasilja koje se odvija u njemu (s kulminacijom u ritualnom spaljivanju Nicolasa Cagea, što je vjerojatno osveta za sve akcijske filmove koje je snimio) dobio oznaku PG-13 što znači da će ga gledati i klinci od 13 godina. Uz Cagea, cijela se ekipa filma pošteno obrukala i iz zrakoplova se vidi da je film otaljan, s izuzetkom nekih manjih uloga gdje je očigledno manje poznatim glumcima bilo stalo iskazati se. Za naglasiti je i neoriginalnost kostimografskih rješenja koja izgledaju kao da ih je radio neki početnik iz provincijskog dječjeg kazališta. Za utjehu su lijepi pejzaži otoka, koje je samo po sebi fotogenično, ali redatelju nije palo na pamet da neke scene ostvari u totalu (kadar koji obuhvaća širi kut promatranja). Ipak, treba priznati da sama scena spaljivanja izgleda impozantno, ali je li vrijedno čekati 90 minuta kako bi na kraju vidjeli tako što? Možda bi na kraju ipak mogli naučiti nešto iz ovog filma: kada sljedeći put budete išli na usamljeni otok u Pacifiku tražiti svoju kći (za koju niste ni znali da postoji) zapitajte se: Je li ovaj put vrijedan toga da budem spaljen živ? Ako je odgovor da, ona spakirajte kufere i pravac kino.

M. Šokčić