Arhiv tekstova

Ljubica Kolarić-Dumić svojim knjigama za djecu slijedi hrvatsku književnu tradiciju glede versifikacije i estetskih kanona, ali joj daje osobni senzibilitet, odlično poznavanje potreba i mogućnosti recepcije svojih malih čitatelja, ali nadasve, njezini su stihovi dokaz ljubavi za djecu i pokazatelj odličnog poznavanje njihove psihologije. Učiteljski poziv kojem je posvetila cijeli svoj radni vijek neosporno joj je pomogao u širini i dubini ovih spoznaja.

Knjiga koju predstavljamo poštovanom čitateljstvu pokazuje gospođu Kolarić-Dumić u širem rasponu od spisateljice za djecu. Pokraj stihova te vrsti, u zbirku svojih izabranih stihova kojoj je dala simpatičan i njoj svojstven naziv »Igrajmo se radosti«, uvrstila je i stihove za odrasle, premda ovaj pojam možda nije sretno odabran, jer je pjesništvo namijenjeno najmlađim čitateljima itekako »za odrasle«, cijenjeno i čitano, a u mnogo slučajeva i namijenjeno, tzv. odraslim čitateljima. 

PET CIKLUSA: Zbirka je stoga podijeljena u pet ciklusa, čiji naslovi sadržajem otkrivaju i poveznicu pjesama u njima: »Razigrani dani«, »Mami i tati i ponekoj ljubavi«, »Molitve dječjeg srca«, »Djeca ne vole rat« i »Domovina to je radost«. Naslovi navedenih ciklusa ukazuju na autoričinu obrazovnu nakanu: pokraj svakodnevnih životnih vrijednost, a prije svega radovanja životu i ljepoti, uputiti čitatelje i na teže teme, kao što su Bog, rat, rodoljublje i Domovina. I u tim ciklusima pjesnikinja polazi od osnovnih tema, a to su radost, vedrina i optimizam. Stihovi Ljubice Kolarić-Dumić namijenjeni djeci pisani su stilom prilagođenim uzrastu, s rimom koja ulazi u uho i jezikom koji plijeni ljepotom: U tišini ljetne zore,/Livade i šumske staze/Pozdravljaju majku srnu./I maleno lane maze. (iz pjesme »Bambi«); Igrajmo se sunca,/Igrajmo se sna./Ljubavi i sreće,/Budimo proljeće!(iz pjesme »Igrajmo se«); Stišao se maestral./Plavi val i ribice/Zadivljeno gledaju/Punu barku dječice. (iz pjesme »Plavi val«); U lugu i gaju/Gdje ptice pjevaju/I gdje vjetar svira/Na sto glasovira./Nevidljiva ruka /Ispisuje note,/A lišće treperi/Od sna i ljepote. (iz pjesme »Što pjevaju ptice«).

OSOBNE PORUKE: U ciklusu »Igrajmo se radosti« pjesnikinja diže predmetno-tematsku razinu i stvara stihove koji zahtijevaju od mladog čitatelja određeni misaoni napor, stihove koji mu pružaju mogućnost ne samo emocionalnog doživljaja radosti, već i spoznaje određenih životnih vrijednosti. Pjesnikinja se javlja i sa osobnim porukama, lirski subjekt prelazi u ich formu: Pođi, dječače, sa mnom u svijet!/Gledat ćemo nebo mojim očima./Pokazat ću ti oblake visoke,/Pticu u letu,/I ravnicu onu zelenu./Boju različka/I planinu daleku, Daleku. (iz pjesme »Da ne probudim usnulog dječaka«); Jednog jutra moja duga/Pružila se preko neba/U sto boja, i još više,/Ko iz bajke./Suza kapne, duga nesta/Iz očiju moje majke. (iz pjesme »Imala sam svoju dugu«).

U ciklusu »Igrajmo se radosti« nalazi se antologijska pjesma koja nadilazi okvire zadane sintagmom »dječja poezija«: Kada postaneš ljubav,/Kada se sav/Pretvoriš/U/Srce!/Pokucaj na moja vrata! (iz pjesme »Pokucaj na moja vrata«). 

PORUKA RODITELJIMA: Treći je ciklus »Mami i tati i ponekoj ljubavi« bio pjesnički izazov, ali i rizik, jer što se još može novo napisati na temu ljubavi prema roditeljima a da to već nije napisano. Šireći naslov i na »poneku ljubav« pjesnikinja je otvorila prostor za širi predmetno-tematski iskaz i njime se poslužila. Ujedno, pokušala je posredstvom svojim pjesama poslati poruku i roditeljima. Primjer je pjesma u kojoj je to naglašeno već u naslovu: »Pismo tati koji se često ljuti«. 

Ljubica Kolarić-Dumić u prvi plan stavlja ljubav u svim njezinim oblicima i pojavama, od ljubavi prema Stvoritelju, roditeljima, prijateljima i svim ljudima, do ljubavi prema prirodi, vlastitom životnom okruženju, uključujući i igračke. Navodimo kao primjer prvu kiticu uspješne pjesme koju smo već citirali: »Što pjevaju ptice« u kojoj se priroda očituje u svojoj tajanstvenosti i transcendentnosti, riječima dostupnima mladome čitatelju. Ljubavi i dobrota osnova su života, samo im treba otvoriti srce: Otvori srce pjesmi/Radost je u njoj čista./Otvori srce suncu,/Neka u sjaju blista! (iz pjesme »Nemirno srce«).

NADAHNUĆE KRŠĆANSKOM VJEROM: Ljubica Kolarić-Dumić vraća u hrvatsko pjesništvo za djecu književni žanr koji je skoro nestao iz suvremenog pjesništva, a to je poezija nadahnuta istinama kršćanske vjere, a u tom kontekstu molitve, nekad vrlo popularne u širokim slojevima naroda. Kako bi se izbjegli mogući nesporazumi želim naglasiti da se književnost ne dijeli kao ormar s ladicama. Osnovno mjerilo i jedini kriterij koji književno djelo čini estetskim fenomenom jest »sveta trijada«: estetika, etika, logika, premda slijedimo »trendove« i stavljamo akcent najprije na umjetnički doseg djela. Stoga molitve, kao i cijeli opus nadahnut vjerskim istinama u stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić prihvaćamo zbog književnih vrijednosti koje donosi. Bilo je s njezine strane hrabro što se u ovo tranzicijsko vrijeme kada su ateistički, odnosno agnostički, sadržaji još uvijek kod mnogih književnika i književnih kritičara (unaprijed) postavljeni kao uvjet za kvalitetu djela, odlučila na duhovni pjesnički izričaj. U stvaralaštvu za odrasle snažan doprinos književnosti ovakvog nadahnuća dali su Nikola Šop, Ante Jakšić, Anka Petričević, Zlatko Tomičić i Vesna Krmpotić. Međutim, kršćanska poezija za djecu nije obilovala snažnijim poticajima ove vrste. Pjesništvo Ljubice Kolarić-Dumić nadahnuti kršćanskim istinama vrijedan je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti: Ti me čuvaš kad se igram./Da ne padnem, dobro paziš./Kad me noću zub zaboli/Pa zaplačem, Ti me maziš. (iz pjesme »Molitva anđelu čuvari«)

Također, u ovom ciklusu nalazi se vrlo dojmljiva osobna molitva autorice zbirke, pod naslovom »Molitva moga djetinjstva« u kojoj su skladno sjedinjene biblijska uzvišenost, odnosno Kristova ljubav za najmanje, A.B. Šimićeva jasnoća i Šopov kozmički doživljaj Gospodara naših sudbina. Pjesma je prožeta dubokim osobnim humanizmom.

Za sve ljubitelje poezije, poglavito za vjernike, a nadasve za vjeroučitelje, u ovom ciklusu nalaze se pjesme koje imaju metodičku uporabljivost (»Badnja noć«, »Božiću dragi«, »Dolazi Božić«, »Sveta noć«, »Ide sveti Nikola«, »Molitva svetom Josipu«, »Prva pričest«, »Čuvaj me Gospodine« i druge). 

OZBILJNE TEME: Posljednja dva ciklusa »Djeca ne vole rat« i »Domovina je radost« uvode male čitatelje u ozbiljne teme. Kako to našoj pjesnikinji uspijeva čitamo u pjesmi »Djeca ne vole rat«. Pjesma se sastoji od četiri kitice, a svaka je kitica trostih s rimom a-b-a: Djeca ne vole rat./U ratu može nestati/Otac ili brat./(...) Djeca vole mir!/U miru miriše kolač/I ne čuje se plač.

Međutim, dio je pjesama u ciklusu »Djeca ne vole rat« namijenjen odraslima. Nismo sigurni u potrebu njihovoga uvrštavanja, jer odstupaju od vedrog i u radosti uzvišenog govora cijele zbirke. Naravno, ove su pjesme odraz vremena i kojem je rat bio hrvatska stvarnost i nemamo primjedbi na njihov estetski doseg. Bitno je naglasiti da u ovom ciklusu nema bojnih pokliča, već sreće što je Domovina slobodna i zahvalnosti Bogu zbog te činjenice.

U ciklusu »Domovina je radost« Ljubica Kolarić-Dumić ne pjeva na način romantičara, nacionalnih bardova, a najmanje na način politički ushićenih ljudi. Za nju je Domovina »Miris proljetnog cvijeta / Bjelina ljiljana u polju, /Cvrkut lastavica, / Kruh domaći«. Vrlo je uspjela pjesma »Ravnico moja« u kojoj se pjesnikinja obraća svome rodnome Srijemu. Pjesma završava kvatrinom: Volim te,/Ravnico moja!/Daleka pjesmo,/I ljubavi moja!.

Najpotresnija pjesma u ovom ciklusu posvećena je poginulim hrvatskim braniteljima.  Prva kitica, opet u sažetom trostihu, glasi: Bili ste cvijeće/Koje je Hrvatska zemlja/U zagrljaj primila.

Zbirka stihova »Igrajmo se radosti – Izabrane pjesme« suvremene hrvatske spisateljice Ljubice Kolarić-Dumić potvrđuje njezino sigurno mjesto u hrvatskom pjesništvu, poglavito u pjesništvu namijenjenom nižim razredima osnovne škole. Ona je jedno od značajnih imena, u dugoj plejadi časnih prethodnika, koje je Srijem podario Hrvatskoj. Dakako, svako umjetničko djelo, kao takvo, svojim estetskim dosezima u fenomenom univerzalnosti, nadilazi ograde, pa i etničke, i uzdiže se na razinu skupne vrijednosti, postajući dijelom globalne duhovne baštine.