Arhiv tekstova
Čija su naša rugla?
Bivši predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak – »šarajući« malo po već antologijskom pitanju »di su novci?« – uveo je u svakodnevni govor filozofski višesmislenu dilemu pitanjem »čiji su naši novci?«, pri čemu je (najvažnija) imenica (novci) vrijednosno gotovo izgubljena u magli odnosa upitno-odnosne (čiji) i posvojne zamjenice (naši). Čiji su, dakle, ako nisu naši? Drugim riječima: tko raspolaže našom imovinom? Trećim riječima: kojim pravom netko uzima sebi za pravo uzeti ono što mu ne pripada? Nastavimo li ovu mentalnu gimnastiku, doći ćemo do pitanja i mogućih odgovora od kojih se može napraviti čitav jedan esej, a u inspirativnijim trenutcima i opsežnije prozno djelo.
Upitno-odnosna zamjenica »čije« pojavljuje se zacijelo svakodnevno i u glavama običnog svijeta koji prolazi ulicama našeg grada. »Čije je ovo ruglo?«, zapitat će se tako čovjek na uglu Preradovićeve i Ulice Sándora Petőfija, prolazeći pored dugo godina njegovanog parka korova i ostalog raslinja koje se obično iskorjenjuje fizičkim radom ili kemijskim sredstvima. Ista pitanja prolaznik će postaviti i kada je riječ o uglu ulica Matije Gupca i Petra Drapšina (Gomboški sokak) ili pak na brojnim drugim lokacijama u užem ili širem središtu grada (o periferiji da i ne govorimo).
Jedan od takvih primjera svakako je i početak (ili završetak, svejedno) prašume na Halaškom putu, koju na trenutak presijeca samo somborska pruga. O zapuštenosti prostora nekadašnjeg kemijskog giganta Zorka ne treba trošiti puno riječi, dovoljno je samo otići tamo i uvjeriti se u očaj koji vlada na svakoj stopi nekoliko desetaka napuštenih hektara. Sada se – bolje reći: već dulje vrijeme unazad – ta oaza nemara proširila i na prostor bliže središtu grada, tik uz pješačku i biciklističku stazu, naslanjujući se na nekadašnju Halašku kasarnu koju sada koriste pripadnici pogranične policije. I ovdje se, baš kao i kod Zorke, radi o nekoliko desetaka hektara »ničije zemlje« koji bi, samo da je brige onih čija bi to briga morala biti, mogli biti iskorišteni puno, puno korisnije. Prostor je, naime, toliki da bi na njemu bilo mjesta i za novu Prozivku i za parkove (ali one uređene) u njoj. Ali... to je samo stvar dokolice koja rađa fikciju. Stvarnost je, međutim, takva da se u čovjeku kada prolazi pokraj te džungle miješaju osjećaji straha i srama. Straha, jer čovjek pojma nema što li ga čeka iza gustog žbunja koje se sve više širi: čopor pasa lutalica, mogućnost da nepažnjom upadne u prljavi potočić koji vodi ka Jasibari, neka skitnica...? Pa još ako se dnevna zamijeni noćnom slikom! Srama, jer čovjek jednostavno pocrveni kada vidi ono što ne vidi nigdje drugdje od trenutka kada prijeđe desetak kilometara udaljenu granicu, a što isti ti koji dolaze iz inozemstva vide u nečemu što se zove Grad!
Ali, sudeći po stanju stvari, i sram je prilično relativna kategorija osjećaja što lokalna samouprava – i to nekoliko garnitura unazad – na najbolji način potvrđuje svojim bašmebriga odnosom. Izborom nekih drugih riječi teško je preciznije opisati ono što je toliko uočljivo za sve, ali ne i za njih. Pa čak i ako je kristalno jasno da je riječ o bašmebriga odnosu teško je, gotovo i nemoguće, razumjeti kako takav – stvarni, a ne fiktivni – prizor kod gradonačelnika ili podređenih mu ne zagolica pitanje »čije je naše ruglo?«, pa nakon toga napravi (ili naprave) prvi korak ka rasvjetljavanju odgovora.
»Ako je naše, zašto je takvo? Ako nije, čije je? I zašto dopušta takvo što? I što je nama na raspolaganju da to saniramo?«, mogla bi biti neka od pitanja usmjerenih ka rješavanju ovog problema koji ne samo da postoji nego se i nesputano širi.
Ali... računati s takvim sanitarno-moralnim dvojbama u glavama odgovornih ravno je i očekivanju da će netko zbog slične prijave zaraditi deset tisuća funti, kako ovih dana piše portal dnevno.hr. Vijest, ukratko, glasi tako da je izvjesna Rebecca iz Londona, nakon neuspješnih kontakata s vlasnikom, prijavila zapuštenu viktorijansku kuću platformi (nećemo ju reklamirati, dovoljno je utipkati dnevno.hr i otići na vijest) koja potiče građane da prijave napuštene ili ruinirane kuće, a onda joj je budući kupac tog objekta isplatio 10.000 funti u znak zahvale za neplanirano dobro obavljeni posao.
Pokušajte zamisliti koliko bi se – samo da nešto slično postoji i kod nas – Subotičana preko noći omastilo tako što će prijaviti ruševine ili pak započete a nedovršene građevine u gradu. Pa onda tu istu zamisao proširite i na opisane prizore kod Zorke i Halaške kasarne u vidu plaćanja kazni najodgovornijih za takvo stanje. Ma... čista znanstvena fantastika!
Z. R.
