»Ne ustručavamo se izreći stav, ali ne bojimo se ni drukčijeg mišljenja«

13.06.2025

Dvotjednik Matice hrvatske Vijenac najstariji je hrvatski časopis za kulturu, utemljen daleke 1869. godine. Taj, kako u podnaslovu stoji, »književni list za umjetnost, kulturu i znanost«, izlazi s prekidima, a posljednji put obnovljen je 1993. godine. Bio je središnji list hrvatske književnosti i kulture 19. stoljeća, a za njega su, među ostalim, pisali i velikani kao što su Šenoa, Gjalski, Klaić, Matoš, Domjanić, Nazor, Cesarić, Ujević... Suvremeni Vijenac, čiji je 800. broj izišao u studenome prošle godine, prati zbivanja na književnoj, ali i likovnoj, glazbenoj, kazališnoj sceni...
O Vijencu danas, kao i o brojnim pitanjima vezanim za suvremenu hrvatsku kulturu, razgovarali smo s glavnim urednikom Vijenca Goranom Galićem. Goran Galić (Sisak, 1988.) diplomirao je hrvatsku kulturu i komunikologiju na Fakultetu hrvatskih studija, gdje je i predavao. Novinarsku praksu pohađao je u više redakcija, uključujući i Obrazovni program HRT-a, a nakon završene Komunikološke škole Matice hrvatske 2010. započinje suradnju s Vijencem. Od 2011. stalni je član uredništva i do 2015. obnaša dužnost urednika deska i tajnika redakcije. U listopadu 2015. imenovan je zamjenikom glavnog urednika, a u svibnju 2017. vršiteljem dužnosti glavnog urednika. Od 2018. glavni je urednik Vijenca. Također, utemeljitelj je i voditelj projekta Medijski susreti u Matici hrvatskoj. Član je Nacionalnog koordinacijskog odbora za provedbu mjera Akcijskog plana razvoja kulture i medija pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske.
► Predstavljajući svoj program na početku urednikovanja, kazali ste da Vijenac vidite kao središnje novine svih hrvatskih umjetnika i intelektualaca iz područja umjetnosti, kulture i znanosti. Nakon sedam godina na čelu časopisa smatrate li da ste uspjeli u ovom planu?
Zadovoljan sam učinjenim. Vijenac trenutno ima najveći doseg otkad izlazi. Osim prodaje na kioscima, u posljednje vrijeme snažno smo proširili mrežu pretplatnika. Uz naše vjerne čitatelje – umjetnike, intelektualce, znanstvenu zajednicu, članove Matice hrvatske, društvene djelatnike – Vijenac se danas čita i u hrvatskim školama, udrugama Hrvata izvan domovine, u našim veleposlanstvima i generalnim konzulatima na svim stranama svijeta. To donedavno nije bio slučaj. Vijenac su danas uistinu središnje, ujedno i jedine preživjele, novine za kulturu u Hrvatskoj, a koliku podršku hrvatske kulturne javnosti imaju pokazala je i promocija obljetničkog broja u povodu 30 godina Vijenca 20. rujna 2023. u kojem su svoj sud o Vijencu dali istaknuti hrvatski umjetnici, ministrica kulture, predsjednik HAZU, zagrebački nadbiskup, intendantica HNK i dr. Na proslavi je u dvorištu Matice hrvatske za 400-tinjak suradnika i prijatelja Vijenca nastupio i legendarni glazbeni sastav Prljavo kazalište.
► Naveli ste tada i kako je »velika vrijednost i komparativna prednost Vijenca njegovanje umjetničke kritike«. Umjetnička kritika je danas gotovo nestala iz medija, ne računajući javne servise. Koji su najveći izazovi kritike danas?
U svom uvodniku iz 2018. koji citirate zacrtao sam da ćemo u vremenu u kojem su se izgubili kriteriji odvajati žito od kukolja i njegovati naš književni, likovni, glazbeni vrt. Posredovati hrvatskoj kulturnoj javnosti dosege većih europskih sredina. Stručno, relevantno i neovisno. To sustavno činimo sve ove godine i u tome ćemo i dalje ustrajati. Umjetnička kritika iznimno je važna za vrednovanje i razvoj umjetnosti. Izazovi su danas brojni. To je svakako snažna komercijalizacija medija i kulture – ako neko kazalište ili muzej zakupi oglasni postor u određenom mediju, mnogi se urednici ne usude kritički govoriti o njihovim predstava ili izložbama da ne izgube prihode, pa pišu PR članke ili izvještavaju o tome tko je što obukao za premijeru. Vijenac ne ovisi o tržišnoj utakmici i u njemu možete pročitati koja je predstava uistinu dobra, a koja loša, koju izložbu vrijedi posjetiti, a koju zaobići i zašto. Za Vijenac pišu najpozvaniji i priznati kritičari kojima naši čitatelji vjeruju. A i umjetnicima je kritika korisna – da znaju kako unaprijediti svoju buduću izvedbu, nešto korigirati ili pak kad prime priznanje za svoj rad to im donosi zasluženu nagradu. Drugi je problem medija senzacionalizam i očita ideologizacija. Mi u Vijencu izbjegavamo jalova ideološka prepucavanja i senzacionalizam kojemu je podlegla većina medija. Nudimo rješenja. Težimo ne ponavljati se. Držimo se temeljnoga novinarskog načela: činjenice su svete, a komentar je slobodan. Ne ustručavamo se izreći stav, ali ne bojimo se ni drukčijeg mišljenja. I koliko god to u vremenu umjetne inteligencije i ChatGPT-a izgledalo anakrono, i dalje se ugledamo na naše prethodnike i u našu tradiciju. U njoj pronalazimo mnoge korisne pouke i danas.
► Kako gledate na odnos Šenoina i današnjeg Vijenca?
Zvuči nevjerojatno, no mnoge su ključne zadaće i danas pred uredništvom iste kao i prije 156 godina. I danas si postavljamo slična pitanja: kako hrvatski narod zainteresirati za kulturu i umjetnost, gdje pronaći tržište za hrvatsku knjigu, na koji načini širiti znanje i nove spoznaje, kako oživjeti hrvatske krajeve. Kao i tada, kad je Šenoa okupljao najbolje od najboljih, bez obzira na različita ideološka opredjeljenja, i danas Vijenac na izbor daje različito cvijeće i predstavlja vrhove hrvatske misli i umjetnosti.
► Zašto je Šenoin Vijenac bio toliko važan za hrvatsku kulturu?
Akademik Josip Bratulić, nekadašnji predsjednik Matice hrvatske, lijepo se izrazio kada je u jednom Vijencu napisao da je Gajeva Danica navijestila dan, ali nama je trebalo danje svjetlo. To je bio Vijenac. Pokrenuli su ga hrvatski pisci okupljeni oko Matice ilirske, osnovane 1842., i tek utemeljene Akademije. Do danas te dvije institucije stoje jedna nasuprot druge u centru Zagreba, na Zrinjevcu. Zagreb je tada imao svega 20.000 stanovnika. Matica je već za vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda ostvarila prve korake prema jezičnom i kulturnom ujedinjenju Hrvata, a Vijenac je bio nastavak tih težnji. Ideja je pokretača bila pokazati da na hrvatskom jeziku mogu nastati vrsna djela na razini drugih većih naroda i kultura. U Vijencu su stasali svi važni pisci hrvatskog realizma, naturalizma i moderne, cijela hrvatska kultura tog vremena ogleda se na njegovim stranicama koje uvezane čuvamo u Matici hrvatskoj do danas. Nedavno ga je digitalizirala Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu pa ih vaši čitatelji mogu besplatno pregledavati na internetnu. U 35 godina izvornoga Vijenca razvile su se književne poetike, utro se put estetskoj funkciji književnosti jer je postojala svijest o tome da isključivo afirmativno pisanje o književnim djelima ne vodi napretku hrvatske književnosti. U Vijencu je stvoren kanon nacionalne književnosti i građanske kulture. Bio je to središnji časopis hrvatske kulture, snažno je doprinosio izgradnji hrvatskog nacionalnog identiteta i hrvatske kulture u cjelini, posebno sa Zagrebom kao kulturnim središtem. Zlatno razdoblje bilo je za vrijeme Šenoina urednikovanja, od 1874. do prerane smrti 1881. Šenoa je u u Vijencu u nastavku objavio gotovo sva svoja djela od Zlatarova zlata, do Prijana Lovre i Seljačke bune, pjesmu Budi svoj, Ribarevu Janu, Hrvatsku pjesmu, Kamene svatove i brojne druge. Borio se protiv tuđinskog duha i stvarao tržište za hrvatsku knjigu. A da je Vijenac bio prvorazredan nacionalni brend svjedoči čak šest kasnijih Vijenčevih inačica, među kojima je i današnji Vijenac. Tradiciju našeg lista snažno smo oživjeli 2019. kad smo obilježavali 150 godina Vijenca.
► Svjedoci smo velike umjetničke i kulturne produkcije – od djela do događaja. Neki bi stručnjaci rekli i hiperprodukcije. U tom smislu, kako odabirete djela, autore, događaje i fenomene o kojima pišete?
Danas je teško snaći se u šumi informacija na brojnim portalima, zato su važni snažno urednički koncipirani tiskani mediji poput vašeg tjednika Hrvatska riječ ili našega Vijenca. Osim što su važni današnjem čitatelju, vjerujem da će naše novine biti važne i za buduće generacije. Što će od ovoga tjedna ostati zapisano u virtualnom prostoru za 50 ili 100 godina? Tko selektira i arhivira vijesti s portala za budućnost? Važni tiskani mediji, koji imaju rubrike, pomno odabran i urednički koncipiran sadržaj, čuvaju se u našim nacionalnim knjižnicama i oni će u budućnosti biti i povijesni izvor. Važan je digitalni svijet, moramo mu se prilagoditi i iskoristiti njegove prednosti, ali važno je i sačuvati tisak. I da se vratim na Vaše pitanje: kako odabiremo teme? Vijenac ima jak urednički tim kojeg čine vodeći hrvatski stručnjaci u području književnosti, likovne umjetnosti, glazbe, kazališta, politologije, iskusni novinari i urednici. Na uredničkom kolegiju svakog drugog tjedna razmatramo tekuće kulturne događaje, fenomene, gostovanja stranih umjetnika i trupa, raspravljamo čemu dati pozornost. Naravno da ćemo pratiti premijere u najvećim kazalištima ili izložbe u glavnim muzejima, ali trudimo se pratiti i nezavisnu scenu, zbivanja ne samo u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci nego i u manjim sredinama. Osvrćemo se povremeno i na izložbe u Parizu, Beču, Grazu. Pratimo i rad 130 ogranaka diljem Hrvatske, BiH, Vojvodine, aktivnosti naših umjetnika u dijaspori, u posljednje vrijeme pozornost posvećujemo i obrazovnim temama i školskom životu. Povećali smo broj stranica, podebljali papir, ali to još uvijek nije dovoljno.
► Radite i na afirmaciji darovitih mladih umjetnika. Kakva je »mlada« hrvatska scena?
Mlada hrvatska scena vrlo je živa i aktivna, imamo brojne mlade hrvatske umjetnike koji su već međunarodno poznati. Vijenac njima sve više otvara svoje stranice. Radimo također i na pomlađivanju kritičarskog kadra, mentoriramo novinare u području kulture. Mladima treba svakako dati više prostora, i u medijima i u društvenom životu. Zaboravljamo da je Ljudevit Gaj napunio tek dvadeset i jednu kad je 1830. tiskao Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisaňa, koja je do danas ostala temelj hrvatskoga pravopisa, a Đuro Deželić 1869. postao je prvi glavni urednik Vienca kao tridesetjednogodišnjak. Hrvatski narodni preporod mahom su iznijele mlade snage, dakako uz snažnu potporu starih i iskusnih. Posebno ističem grofa Janka Draškovića, prvog predsjednika Matice ilirske. Njegova slika u mom uredu u redakciji Vijenca svakodnevno me podsjeća na obvezu prema tradiciji i slavnoj prošlosti Matice hrvatske i Vijenca, o čemu sam govorio, a suvremena platna mladih autora na zidovima zovu na promišljanje o današnjem trenutku. Na tom tragu, u nedavno objavljenom jubilarnom 800. broju nove serije Vijenca, duplericu smo odlučili dati našim mladim suradnicima. Pozvali smo ih da se predstave javnosti, da s čitateljima podijele svoja razmišljanja o Vijencu, o našem društvu i kulturi, o smjeru kojim idemo. Pozivam vaše čitatelje da u našoj besplatnoj internetskoj arhivi na stranici www.matica.hr/vijenac pročitaju što mladi imaju za reći. Tu možete svaka dva tjedna besplatno čitati novi broj Vijenca. Iako je Šenoin Vienac stradao u sukobu starih i mladih, danas takvoga generacijskog sukoba nema. Naprotiv, kolektiv današnjeg Vijenca čine i mladi i stari, i tek stasali kritičari i autori koje ovdje predstavljamo, i legende poput Nives Opačić, Ljerke Carice, Joška Marušića i Stjepana Damjanovića. Svi smo zajedno s jednakim žarom plesali s Prljavcima prošle godine na proslavi 30 godina Vijenca u dvorištu MH. To je zlatna formula koja naš Vijenac i danas čini čitanim i relevantnim.
► U okviru projekta »Kultura i umjetnost u škole« u 750 škola u Hrvatskoj stiže po dva primjerka Vijenca; održavaju se radionice u školama. Kažite nam više o tome, je li digitalna generacija Z zainteresirana za kulturu i umjetnost?
Čini se da je. Ali moramo im kulturu predstaviti na kanalima koje oni koriste ili ćemo im biti nevidljivi. Mi učenicima putem projekta koji ste spomenuli pokušavamo približiti i kulturu putem tiskanih medija. Neki su učenici tijekom ovoga projekta prvi put imali novine u rukama. Drago nam je kad nam pošalju svoje fotografije s Vijencem u rukama, a još draže kad se jave s komentarima i sugestijama. Posljednji je prijedlog učenika bio da uvedemo križaljku. Posebno mi je drago da smo učenike uključili u Vijenac i kao autore. Pokrenuli smo novu kolumnu Što (zapravo) čitaju srednjoškolci u kojoj iz broja u broj učenici preporučuju knjige po svom izboru.
► Vijenac je nedavno izdavao i podlistak Inkluzija. O čemu je riječ?
U okviru projekta »Uključiva kultura«, koji je sufinancirala Europska unija, dvije godine izlazio je redoviti prilog Vijenca Inkluzija, u kojemu je u 44 broja objavljeno 264 članka dvadeset novinara. Održano je dvanaest cjelodnevnih edukacija novinara, a nastao je i priručnik za novinare Izvješćivanje o ranjivim skupinama. Inkluzija je pokazala da unatoč društvenoj i medijskoj marginalizaciji mnogi pripadnici ranjivih skupina u našem društvu provode uspješne i kvalitetne kulturno-umjetničke projekte, čime svjedoče da dob, spol, bolest ili dislociranost ne moraju biti ograničenje. Sve brojeve Inkluzije možete besplatno pročitati na: www.matica.hr/inkluzija.
► Koliko je, po Vama, Vijenac vidljiv u kulturnoj javnosti Hrvatske? Koliko novi mediji utječu na situaciju u kulturi i kako Vijenac tu stoji?
Vidljiviji je više nego ikad prije, no to još uvijek nije dovoljno. Dok neki drugi imaju agresivan marketing, a tanak sadržaj, kod nas je situacija obrnuta. Imamo kvalitetan sadržaj, ali nedovoljno se radi na marketingu. Za to su potrebni educirani stručnjaci. Mi smo kao uredništvo dali velik doprinos i brojnim novim rubrikama, i novim projektima o kojima sam već govorio, i rezultati su vidljivi.
► Kako vidite kulturu Hrvata u aktualnom povijesnom trenutku?
Hrvati vole kulturu, kazališta su nam puna, kao i koncertne dvorane. Čitanost stagnira, ali ne opada. Bliži se ljeto, mnogi će pohoditi razne festivale na Jadranu. Ove godine obilježavamo 1.100 godina Hrvatskoga kraljevstva i brojne hrvatske kulturne institucije na pravi način daju obol toj velikoj obljetnici. Upravo je Hrvatski sabor izglasao Dan hrvatske zastave koji će se obilježavati 5. lipnja. Na taj je datum 1848. ustoličen ban Jelačić koji je tada u Hrvatskom saboru donio hrvatsku trobojnicu.
► Vijenac obraća pozornost i na kulturu Hrvata koji žive izvan Hrvatske – rubrika Hrvati izvan domovine. Koliko su umjetnici, pripadnici hrvatskog naroda, koji žive i stvaraju izvan Hrvatske prepoznati u matici?
Mi im u Vijencu pokušavamo dati što više prostora. Zato smo i pokrenuli novi projekt »Povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske putem Vijenca«. Dva primjerka Vijenca svakog drugog tjedna putuju na adrese 75 hrvatskih društava diljem Europe, među njima i u Srbiji, a mi svoje stranice otvaramo za njihove projekte. No sve je to još u začetku, vidim u tom području velik potencijal za razvoj.
► Nama posebno zanimljivo pitanje, pratite li zbivanja među Hrvatima u Srbiji i ako pratite, kako vidite ovdašnju kulturnu scenu?
Pratimo rad Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata koji odlično radi svoj posao. Imali smo i jak ogranak Matice hrvatske u Subotici koji je izdavao časopis Klasje naših ravni, ali su u posljednje vrijeme aktivnosti zamrle. Izvijestili smo 2023. o otvaranju Hrvatskog doma – Matica u Subotici. Koristim priliku da ovim putem pozovem hrvatske udruge i ustanove u Srbiji da nam na našu adresu vijenac@matica.hr šalju obavijesti o svojim aktivnosti, a mi ćemo se potruditi najbolje predstaviti hrvatskoj javnosti. Pozivamo i članove vaše redakcije da se uključe kao dopisnici Vijenca i hrvatskoj javnosti predstave najveće dosege hrvatskih umjetnika koji djeluju u Srbiji.
► Kako odrediti »nacionalno« u suvremenim kulturnim i umjetničkim praksama? To pitanje nekada zna biti složeno, uzmemo li primjerice slučaj velikog Kafke koji je bio iz židovske obitelji, živio u Pragu (današnja Češka) i pisao na njemačkom. Ovo je pitanje zanimljivo posebno Hrvatima koji žive u izvandomovinstvu…
Opet ću se vratiti na Šenou. Taj velikan nije imao ni kapi hrvatske krvi, a postao je gorljiv hrvatski domoljub, autor je prvoga hrvatskog povijesnog romana Zlatarovo zlato, objavljena u našem Vijencu, jedini je hrvatski književnik po kojemu se zove jedno razdoblje u povijesti hrvatske književnosti. I Matoš je svoje prvo djelo objavio u Vijencu, rođen je u Tovarniku, živio je u Zagrebu, u Beogradu, Ženevi, Parizu, dobio je nešto od svake te sredine, svakoj je i on nešto darovao. U petak, 13. lipnja, mu je 152. rođendan. Kad govorimo o nacionalnom danas, osobito u kontekstu Hrvata koji žive i djeluju izvan Hrvatske, vidim da su se mnogi prilagodili kulturi i društvenom ozračju zemalja u kojima žive, ali istovremeno nisu zaboravili domovinu iz koje su potekli i njeguju svoj hrvatski identitet i običaje. To je pohvalno i nadam se da će u tome ustrajati. Mi smo u Vijencu i Matici hrvatskoj tu da im u tome pomognemo i da budemo njihova veza s domovinom Hrvatskom.