Arhiv tekstova
Pejzaži tišine
Postoje mjesta na ovom planetu koja neodoljivo podsjećaju na Mjesec. Nisu to samo ogoljeni krajolici, bez vegetacije i zvuka, već čitava područja koja odišu tišinom, mistikom i nekim vanvremenskim osjećajem. U potrazi za takvim mjestima otkrila sam čitavu mrežu destinacija koje izgledaju kao da pripadaju nekom drugom planetu, ili barem nose njegovo ime. Neka su udaljena i teško dostupna, a neka vas iznenade svojom blizinom i simbolikom.
Zapravo, i sama sam bila na jednom takvom mjestu. Plato Mjeseca (ili Mjesečev plato) nalazi se iznad mjesta Baška na otoku Krku, a do njega vodi planinarska staza. Teren je ogoljen, kamenit, s vrlo malo vegetacije – gotovo nadrealno izgleda, kao da hodate po površini Mjeseca. Čini mi se da sam o njemu već pisala, ali za one koji se ne sjećaju idealno je za ljubitelje planinarenja i pješačenja, ali i za one koji traže malo drugačiju razglednicu s Jadrana. Pogled s platoa prema moru je spektakularan. Staza vodi i pokraj pastirskih suhozida i mrgara – tradicionalnih kružnih ograđenih prostora za ovce, specifičnih za Krk.
Mjesec je, a nije
Jedna od najupečatljivijih destinacija na ovom popisu je čileanska Dolina Mjeseca, Valle de la Luna, smještena u srcu pustinje Atacama. Ovo je jedno od najsušnijih mjesta na Zemlji, a njegov pejzaž, oblikovan vjetrovima, pijeskom i vremenom, toliko podsjeća na površinu Mjeseca da se ovdje zaista testira svemirska oprema. Noću je zvjezdano nebo toliko jasno da imate osjećaj kao da više i niste na Zemlji. Vjetar odnosi misli, a horizont nestaje u beskraju.
Slična, ali po mnogo čemu jedinstvena, je bolivijska verzija istoimene doline, također Valle de la Luna, koja se nalazi nedaleko od La Paza. Ova dolina izgleda kao prirodni kiparski muzej. Njene visoke, tanke glinene formacije djeluju gotovo nemoguće, kao da ih je netko ručno isklesao. Hodajući među njima osjećate se sitno, ali i nekako spokojno, kao da šetate kroz vrijeme koje ne broji sekunde, već epohe.
Krateri
U američkoj saveznoj državi Idaho nalazi se nacionalni spomenik koji doslovno nosi ime Craters of the Moon. Riječ je o krajoliku oblikovanom vulkanskim erupcijama, ispunjenom stvrdnutom lavom, kraterima i lavinim tunelima. Taj dio svijeta izgleda toliko svemirski da su ga astronauti Apolla koristili kao mjesto za obuku prije nego što su poletjeli prema pravom Mjesecu. Ovdje se zaista osjeća težina geološke prošlosti planeta – i lagana nelagoda pri pomisli koliko je Zemlja živa ispod površine.
Daleki istok nudi nešto potpuno drugačije. U kineskoj pokrajini Guangxi, iznad grada Yangshuo, uzdiže se prirodni kameni luk nazvan Moon Hill, Mjesečevo brdo. Njegov savršeno zaobljeni otvor u obliku polumjeseca dominira krajolikom, a do vrha vodi staza koja nagrađuje pogledom na zelenilo, rijeke i planinske siluete. Ova destinacija možda ne izgleda poput Mjeseca, ali ga nosi u imenu, u obliku – i u osjećaju uzvišene tišine koju pruža dok promatrate svijet ispod sebe.
Island je, s druge strane, prava riznica mjesečevih i marsovskih krajolika. Geotermalno područje Hverir, u blizini jezera Mývatn, jedno je od najbizarnijih i najljepših prizora koje sam imala priliku istražiti. Zemlja je siva i narančasta, para izbija iz pukotina, a miris sumpora podsjeća vas da ste na tlu koje doslovno vrije. Površina izgleda kao da tisućama godina nije pripadala nikome, a upravo taj osjećaj pustoši, pare i sirove energije ono je što me najviše podsjeća na to kako zamišljam površinu Mjeseca. Ili možda Marsa. Ili nečeg još udaljenijeg.
Na kraju, kada saberem sve te dojmove, shvatim da »otići na Mjesec« ne mora nužno značiti napustiti Zemljinu orbitu. Dovoljno je zakoračiti u krajolike koji nas na njega podsjećaju, bilo izgledom, bilo simbolikom koju nose. U svijetu prepunom boja, svjetlosti i života, fascinantno je koliko nas upravo ogoljenost i tišina mogu privući. Možda zato što, baš kao i Mjesec, i mi ponekad najsjajnije svijetlimo u tišini.
Gorana Koporan
