Uskrsno vrijeme je vrijeme puno radosti, jer uskrsnu Gospodin odista. Liturgija nam nudi čitanja u kojima saznajemo kako je živjela prva Crkva, kako su apostoli radosno prihvatili zadaću naviještanja Evanđelja. Čitajući Djela apostolska u početku stječemo dojam kako je bilo lijepo biti dio prve Crkve, zbog radosti i ushićenja Isusovih učenika. Čitamo o ljubavi i zajedništvu onih koji su na njihov navještaj prihvatili Evanđelje i krstili se. Ipak, Djela apostolska ne prikazuju život prvih kršćana idilično, već sasvim realno. Zato u njima čitamo i o onim, rekli bismo mi, ne tako lijepim događajima u prvoj Crkvi, o progonima i mučeništvima. Za nas su to strašne stvari, ali: »lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake« (1Kor, 27). Pa su se tako prvi kršćani radovali patnjama radi Krista, radi navještaja Radosne vijesti. Radovali su se međusobnoj ljubavi i zajedništvu, te željeli životom potvrditi koliko ljube Krista i vjeruju u spasenje. Zato u uskrsnom vremenu u liturgiji riječi čitamo o prvomučeniku Stjepanu, o njegovoj smrti (usp. Dj 7,55-60).
Stjepan umire za Isusa
Nakon što su primili Duha Svetog apostoli su hrabro naviještali Gospodinovo Uskrsnuće, baš kao što im je i ostavio u zadaću. Mnogi su povjerovali njihovim riječima i krstili se, ali mnogi su i bili protiv njihovog navještaja, baš kao što su prije bili protiv Isusa. Progonili su i zatvarali apostole i njihove učenike, ali progoni nisu donosili nikakvog ploda. Radosna vijest se širila, Crkva se širila. Odlika svih prvih kršćana bila je snažna vjera i nepokolebljivost u širenju Radosne vijesti. Ljubav prema Kristu i ljubav prema bratu jednako su ispunjavale njihovo srce, te se ni smrti nisu bojali za spasenje. U takvim okolnostima djelovao je i đakon Stjepan. Njegova hrabrost i ljubav ostale su do danas kao uzor pravog Kristovog nasljedovatelja. No, ono što je Stjepana izdvojilo među svim kršćanima prvih vremena jest da je on prvi položio svoj život za Krista. U posljednjim trenucima svoga života, kada više nema nade da će mu se krvnici smilovati, nego izvršenje smrtne presude započinje, on, kao i njegov Spasitelj, moli za svoje neprijatelje, za one koji mu nepravedno oduzimaju život. Tako vidimo da je Stjepan postao tip Kristova sljedbenika, koji stoji kao ideal nasljedovanja za sve buduće kršćane. U prvim stoljećima, nakon Stjepana, puno ih je radosno za Krista dalo život. To je za njih predstavljalo vrhunac ljubavi i ideal kršćanskog života. A Stjepan je bio taj koji je prvi taj ideal ostvario.
Naša žrtva
Kada razmišljamo o mučeništvima i o sv. Stjepanu, ostajemo zadivljeni snagom njihove vjere i ljubavi. S druge strane, ne želimo i sami dostići tu razinu povezanosti s Kristom, da smo spremni za njega dati svoj život. Kažemo to su bila druga vremena, druge okolnosti. Istina. U našim okolnostima neće nas nitko pogubiti jer naviještamo Radosnu vijest. Ali, mi svejedno to ne činimo. Naše mučeništvo neće ići do prolijevanja krvi, ali mi ni ova simbolična mučeništva ne želimo podnositi. Ne želimo se ničeg odreći radi Krista. A ljubav? Kako ćemo pokazati ljubav svome Bogu koji je za nas umro na križu, ako ne želimo za njega trpjeti nikakvu žrtvu. Kada se pojave situacije u kojima treba izabrati između Evanđelja i svjetovne ponude, biramo ovo drugo, jer je tako lakše. Ići Kristovim putem znači ići težim putem, to je put ljubavi. Tim putem je išao sv. Stjepan. Jer, ljubavi nema bez žrtve.
