Često od djece u školi, u dobi od sedam do jedanaest godina, čujem koliko im je novac važan. Naježim se svaki put kad s njima razgovaram o toj temi. Neki ne znaju što bi htjeli biti kad odrastu, ali znaju da žele imati puno novca. Razumijem da je novac važan i sastavni dio naše svakodnevice, ali pitam se otkud djeci tolika zaokupljenost i opsesija novcem. Je li to zbog oskudice, zbog toga što roditelji kod kuće previše pričaju o novcu, ili je to nešto što preuzimaju od svojih TikTok idola – ne znam, ali znam da mi se to jako ne sviđa. Maštam o svijetu bez novca i o tome da imamo sasvim dovoljno svega.
Sada je idealna prilika da spomenem jedno mjesto koje čuvam »u rukavu«. Još uvijek nisam bila tamo, ali Auroville mi se već dugo mota po glavi kao jedno od onih mjesta za koja jednostavno osjećaš da ih moraš doživjeti. Ne kao turist koji juri znamenitosti, nego kao netko tko želi udahnuti drugačiji način života – mirniji, dublji, smisleniji.
Mjesto jedinstva
Auroville se nalazi na jugu Indije, blizu Pondicherryja, i zamišljen je kao grad u kojem ljudi iz cijelog svijeta žive zajedno – bez novca u klasičnom smislu, bez religije u smislu podjela i bez politike u smislu nadmetanja. Zvuči kao utopija? Možda. No funkcionira već više od 50 godina.
Osnovala ga je 1968. godine Francuskinja poznata kao »Majka«, duhovna suradnica indijskog filozofa Sri Aurobinda. Na samom otvaranju mladi iz više od 120 zemalja donijeli su po šaku zemlje iz svojih domovina i simbolično ih sjedinili na jednom mjestu – mjestu jedinstva. Danas je Auroville pod zaštitom UNESCO-a kao jedinstveni međunarodni eksperiment kolektivnog življenja, a podržava ga i indijska vlada.
U središtu Aurovillea nalazi se Matrimandir – zlatna kupola koja izgleda kao da je sletjela iz svemira usred šume. To je mjesto tišine i meditacije, otvoreno svima, ali ne kao turistička atrakcija, već kao prostor za unutarnji mir. I to mi je posebno lijepo – sve je usmjereno na smirenost, a ne na spektakl.
Sve u svom ritmu
Iako još nisam bila tamo, istraživala sam što se sve može raditi i čini se kao da dani prolaze u nekoj opuštenoj tišini i smislenom radu. Možeš volontirati u permakulturnim vrtovima, učiti o gradnji prirodnim materijalima, sudjelovati u radionicama joge, svjesnog disanja, umjetnosti, pa čak i tehnologije. Sve je tu, ali na posve drukčiji način – bez pritiska.
Jedna stvar koju sam pročitala posebno me nasmijala – u jednom od kafića koje vode stanovnici Aurovillea ne postoji meni s cijenama. Umjesto toga, ostaviš koliko želiš – ili ništa. Jedna djevojka koja je volontirala tamo ispričala je kako je došla popiti čaj, ostala satima u razgovoru s lokalnim umjetnikom i na kraju otišla s par ideja za projekt, ispunjene duše – a da nitko nije ni spomenuo novac. Kaže da joj je u početku bilo neugodno, ali da se brzo naviknula na ideju da je »dovoljna« i bez novčanika.
Mislim da nas sve pomalo privlači ta ideja – život u kojem ne moraš razmišljati o novcu, politici, etiketama. Gdje se sve nekako smiri, uspori i vrati na ono što je doista važno. Auroville nije savršen, naravno, ali dovoljno je hrabar da pokuša biti drugačiji. I to je već ogromno.
Ako ikada budem imala priliku, voljela bih otići tamo ne samo kao posjetiteljica nego kao netko tko će ostati barem neko vrijeme, uroniti, pomoći i možda se malo iznutra promijeniti. Do tada mi ostaje da maštam – i da vam preporučim da Auroville stavite na popis onih tihih, ali važnih snova.
Gorana Koporan
