Arhiv tekstova

Prošlotjedno ubojstvo novinskog urednika armenskog podrijetla Hranta Dinka, koji je ranije zbog pisanja o Armencima osuđen za vrijeđanje identiteta Turske, ponovno je u središte pozornosti stavilo jednu od najcrnjih stranica povijesti dvaju susjednih naroda – Turaka i Armenaca – a koja je Turskoj danas jedna od najvećih prepreka ulasku u Europsku uniju.

Riječ je o genocidu nad Armencima, koji je Turska provodila od 1915. do 1923. godine. Turska nikada službeno nije priznala da je riječ o genocidu, niti je o tome dopuštana rasprava, ni javna niti tajna.

CRNA MRLJA: Poneki događaji iz guste mreže svjetske povijesti sramotno su zaboravljeni i poput kakve crne mrlje ostali su sakriveni iza licemjernih pogleda moćnih pojedinaca, piše mladi osječki povjesničar Luka Pejić u svom još neobjavljenom radu o Armencima. Prije svega, nastavlja Pejić, to je armenski genocid (ili armenski genocidi), prešućena povijest koja nije pronašla svoje mjesto u udžbenicima i svijesti ljudi. Zaboraviti ovaj barbarski masakr jednako je opravdavanju zločina u Vukovaru ili Srebrenici. 

Prva politička stranka (Armenakan) formirana je 1885. u Marseillesu, a 1890. godine u Tbilisiju je stvorena stranka Dašnakcutjun (Armenska revolucionarna federacija), koja je za svoj cilj postavila ujedinjenje svih političkih skupina u armenskom društvu u borbi protiv Turaka.

Istodobno s ujedinjavanjem armenskih političkih stranaka krajem 19. stoljeća, rađa se i nova turska stranka Jedinstvo i napredak, čiji se članovi nazivaju Mladoturcima (na vlasti od 1908. do 1918.), a koji kroz doktrinu osmanizma i uz pomoć porobljenih naroda žele stvoriti novu Tursku. Međutim, neturski narodi u toj novoj tvorevini ne bi ostvarili svoju nacionalnu slobodu nego bi se u interesu opstanka osmanlijske imperije morali asimilirati.

SMANJENJE PUČANSTVA:  Toj ideji su se najžešće suprotstavili Armenci kojih je 1890. u Osmanlijskom Carstvu bilo oko 2,5 milijuna. Rusija je Armence podupirala u njihovim zahtjevima za autonomijom jer je željela oslabiti Osmanlijsko Carstvo. Armenci su 1890. godine zbog povišenja poreza podigli ustanak. Kurdske paravojne snage i osmanlijska vojska pobile su do 1894. na tisuće Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije, armenski su revolucionari zauzeli Osmanlijsku banku u Carigradu kako bi privukli pažnju međunarodne javnosti. Ubrzo su vojni odredi pobili oko 50.000 Armenaca, a ukupno u neredima do 1896. oko 300.000. Sultan Abdul Hamid je to nazvao »smanjenjem pučanstva«.

PRVI SVJETSKI RAT: Nekada moćno Osmanlijsko Carstvo u Prvi svjetski rat ulazi na strani Njemačke. Osmanlijska vojska napada ruske snage i doživljava nekoliko teških poraza pa Rusi kreću u protunapad. Za poraze na Kavkazu optuženi su Armenci. Predbacujući im da su u dosluhu s Rusima te da namjerno gube bitke kako bi što je moguće više oslabili Tursku (peta kolona), pridonijeli njezinu brzom raspadu i tako uz pomoć ruskog carizma ostvarili svoju samostalnu državu. 

  U veljači 1915. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Dana 24. travnja 1915. godine turska je vlada izdala zapovijed o uhićenju 200 najuglednijih vođa armenske zajednice što je bio signal za masakre koji su uslijedili. Učitelji, pisci, političari i drugi armenski uglednici odvedeni su u zatvore, gdje su mučeni, a na kraju vješani ili strijeljani. 

NOVI GENOCID: Dana 26. svibnja 1915. godine osmanlijske su vlasti odobrile deportacije tzv. sumnjivih grupa, a sve pod izgovorom »unutrašnje državne sigurnosti«. Izrijekom se »ukida pravo Armencima da žive i rade na teritoriju Turske«. Uslijedila je deportacija Armenaca iz ratnih zona, a internacije su se nastavile do 1923. Formiran je specijalni ured kojem je glavna zadaća bila organizacija i istrebljenje Armenaca. Tijekom deportacija, Armenci su izloženi nezamislivim mukama; veliki ih je broj umro od gladi i žeđi, napadale su ih kurdske i turske bande. Mnoge su mlade Armenke otete, starci i djeca su umirali od usijanog pustinjskog pijeska a onaj tko nije mogao nastaviti »marš« bio je ubijen na mjestu. Iz zatvora su pušteni najozloglašenijih kriminalci kako bi (mobilizirani) bili u pratnji armenskih deportacijskih kolona. Ti »koljači ljudske vrste«, kako su ih često nazivali, poticani su na ubojstva, silovanja, krađe i brutalnost nad prognanicima. Vjeruje se da je postojalo oko 25 velikih koncentracijskih logora. »Tehnike eliminacije« Armenaca su zastrašujuće. Ubijani su smrtonosnim injekcijama, gušeni u plinskim komorama ili spaljivani. Vjeruje se da je Hitler formirao svoje logore po uzoru na turske, gdje su većinu stražara sačinjavali pripadnici zarob-ljenog naroda – Armenci, odnosno Židovi.

POSLJEDICE: Ovaj genocid postao je paradigmom nacističkih i staljinističkih zločina, koji su uslijed tehnološkog i »civilizacijskog« napretka postali krvaviji i učinkovitiji. Oko 200.000 Armenaca pobjeglo je u Rusiju, 400.000 ih je prešlo na islam i postali su Turci. Osim brojnih ljudskih žrtava, uništeno je i armensko kulturno blago neprocjenjive vrijednosti. Nestali su čitavi gradovi (Kharpert, Van, Ani), drevne građevine i spisi. Armenija je praktički ostala bez Armenaca.

Po završetku rata, mnogi su turski političari upleteni u genocid nad Armencima, pobjegli u Njemačku gdje im je pružen azil. Nova turska vlada i zemlje pobjednice tražile su od Njemačke izručenje optuženika, no dobili su negativan odgovor. Ipak, 1919. godine se u Istanbulu održava vojni sud na kojemu nisu prisustvovali optuženici, i to iz vrlo jednostavnog razloga – bili su nedostupni. Bez obzira na to, nekolicina ih je osuđena na smrt, a većina je oslobođena jer su ključni dokazi bili uništeni neposredno prije kraja rata. Priča se kako su turski časnici histerično spaljivali dokumente o genocidu a neki od vođa su nosili pune aktovke prijateljima koji su ih se rješavali na pouzdan način.

Američki predsjednik Woodrow Wilson namjeravao Armeniju ustrojiti kao protektorat SAD-a, no taj je prijedlog odbio Kongres u svibnju 1920. Početkom iste godine, nezadovoljni Turci su ponovno provalili u istočnu Armeniju, no narodne snage i ruska Crvena armija oslobađaju zemlju od osvajača. Dana 29. studenog 1920. godine, Armenija ulazi u sastav Sovjetske Rusije.

DANAS: Danas u Turskoj živi približno 60 tisuća Armenaca i svake ih je godine sve manje. Na prvi pogled se čini da su integrirani a ne asimilirani. U Turskoj postoje armenske bolnice, crkve, škole i novine, ali ono čega nema i ne smije biti je diskusija o genocidu nad Armencima.

Mnoge su turske akademske građane i novinare, koji su pisali o armenskom genocidu, nerijetko proganjali nacionalisti. Orhan Pamuk, najbolji moderni romanopisac Turske, optužen je za napad na državni integritet zbog izjava jednom švicarskom listu. Izjavio je: »Trideset tisuća Kurda i milijun Armenaca je ubijeno u Turskoj, a jedino ja o tome govorim.« Pamukovi su kritičari tvrdili kako je on samo htio skrenuti pozornost na sebe, i to neposredno prije dodjele Nobelove nagrade. Činjenica je kako su se poslije slučaja »Pamuk«, granice slobode govora u Turskoj pomaknule, a mnogi su počeli razmišljati o davno izgubljenim poglavljima povijesti.