Arhiv tekstova

Lijep broj upisane djece u Muzičku školu u Subotici, odjel tambura, govori kako takav instrument neće lako izumrijeti. Profesori u ovoj školi se trude djeci pružiti kvalitetno znanje i ponuditi im mogućnost zajedničkog muziciranja. Od nedavno u ovoj školi postoji i Tamburaški orkestar, koji pohađaju učenici niže Muzičke škole, te često nastupaju na raznim natjecanjima i smotrama širom Vojvodine. Djeca su sudjelovala i na Dječjoj smotri pjevača i zborova koja spada u organizaciju Festivala bunjevački pisama. Jedan od organizatora ovog Festivala je i profesor tambure Vojislav Temunović, no to je samo njegov hobi, kojim se rado bavi, pored svog ustaljenog posla. 

 

 

HR: Od kada radite u Muzičkoj školi kao profesor tambure i kakvo je interesiranje djece za ovaj instrument?

U Muzičkoj školi sam počeo raditi školske 2001/02. godine i radim kao profesor tambure u nižoj i srednjoj školi. U odnosu na prijašnja vremena sada ima dosta zainteresirane djece, imamo četiri profesora koja rade u ovoj klasi, koji rade s učenicima u nižoj i srednjoj  Muzičkoj školi, te ukupno imamo preko 50 učenika koji pohađaju nastavu tambure. Trenutačno u srednjoj školi imamo osam učenika, kojima je glavni predmet tambura. Uzrast djece je od 8 pa do 18 godina i svatko radi prema svojim sposobnostima. 

Što se tiče učenika koji pohađaju nižu školu, oni osim predmeta instrumenta, koji imaju dva puta na tjedan, imaju i obvezan predmet solfegio, također dva sata tjedno, a djeca koja pohađaju IV. razred niže Muzičke škole, odjel tambure, imaju kao obvezan predmet i tamburaški orkestar, koji je u novije vrijeme u okviru škole. Zahvaljujući velikom interesiranju i dostatnom broju učenika uspjeli smo formirati samostalni tamburaški orkestar, koji je nastupao na mnogim natjecanjima i smotrama. Za djecu je taj orkestar zanimljiv jer se tu rađaju nova poznanstva, a i stječe se iskustvo skupnog muziciranja. Radimo na tome da dostignemo određenu razinu kvalitete rada s djecom, te ih svakako pripremamo za mnogobrojne koncerte, a svakako sudjelujemo na mnogim natjecanjima i smotrama, što je dodatan motiv za djecu. 

HR: Već dugi niz godina profesionalno se bavite glazbom, no prije toga bili ste redoviti član Subotičkog tamburaškog orkestra. Što je to za vas značilo i jeste li tamo stekli iskustvo orkestarskog muziciranja?

U moje vrijeme školovanja nismo imali tamburaški orkestar na nivou škole, tako smo mi išli na probe Subotičkog tamburaškog orkestra. U nižoj Muzičkoj školi svirao sam primu, dok sam dolaskom u orkestar počeo svirati tamburaško čelo. Na orkestru smo imali priliku upoznati i naučiti zajednički rad i muziciranje, a samim tim smo stekli osnovu orkestarskog rada. To su bili neki počeci, osnova za kasniji rad, no, kao i današnja djeca i mi smo se na orkestru družili, putovali i stjecali nove prijatelje. U Subotičkom tamburaškom orkestru sam svirao od 1982.do 2001. godine, no posljednjih nekoliko godina sam dolazio samo u ispomoć, a nisam išao redovito na probe.  

HR: Od kada svirate u ansamblu »Hajo« i kako je taj ansambl nastao?

To je sve nastavak priče, upravo sam se u orkestru upoznao s mojim sadašnjim kolegama i tada smo odlučili napraviti nešto novo. Oformili smo jedan mali tamburaški sastav i počeli svirati, bili smo mladi i zanimljivi i uspjeli smo ostvariti ono što smo željeli. Nastao je ansambl »Hajo« koji živi i radi i danas. Skupa smo počeli raditi 1988. godine, a od 1991. godine sviramo u restoranu »Majur« na Kelebiji. Naš sastav smo činili nas petorica, sve do nedavno kada smo pomladili orkestar, te sam tada prešao na tamburaško čelo. Na taj način smo proširili sastav, a ujedno i obogatili i osvježili orkestar kao i boju zvuka. Želimo time pružiti našim slušateljima kvalitetan zvuk jednog tamburaškog sastava.

HR: Koliko se danas sluša tamburaška glazba i koliko je ona zastupljena u medijima?

Danas su sasvim druga vremena i većina ljudi nema naviku slušati dobru glazbu, ili doći u restoran i slušati tamburaše. Nekada se u kavane išlo kako bi se slušali dobri, kvalitetni tamburaši, danas je to rijetko. No, činjenica je da sada niti nemamo kavana. Sada su tamburaški sastavi postali tradicija, ljudi traže tamburaše kada se žele zabaviti i provesti, no, moram napomenuti kako, bez obzira na sve, još uvijek ima ljudi koji znaju slušati i cijeniti kvalitetnu glazbu. Veliki broj ljudi sa strane dolazi slušati tamburašku glazbu, jer je nemaju gdje slušati, a to je postala i turistička ponuda grada Subotice. Do prije 30 godina tamburaški su orkestri bili gotovo u svim kavanama i to kvalitetni tamburaši, a danas imamo u Subotici samo dva restorana gdje svaku večer sviraju tamburaši. 

Tamburaška glazba, po mom mišljenju, jako je malo zastupljena, naime, malo je kvalitetnih tamburaških orkestara, a o zastupljenosti u medijima da ni ne govorim. Rijetko ćete moći čuti tamburaške pjesme ili instrumentale na bilo kojem radiju, dok na televiziji gotovo da je nema. Tamburaška glazba ima svoje vjerne slušatelje i one koji su pratili njen razvoj, zatim ima ljudi koji tamburašku glazbu smatraju tradicijom i za njih je to turistička ponuda, a nažalost ima ljudi koji ne prepoznaju dobru tamburašku glazbu ili je uopće ne vole. No, to je tako svugdje, svi imaju svoju publiku i ljude koje zanima baš ta vrsta glazbe, ali interesantno je da mlade ljude u novije vrijeme interesira ova vrsta glazbe. 

Činjenica je da nas je tehnika po tom pitanju pregazila. Ono čega nema u medijima nema niti potražnju, mediji su tu kako bi nam nudili neke nove stvari, pa tako i glazbu, a tamburaške glazbe gotovo da nema. Zbog toga su nam potrebni manji tamburaški sastavi, orkestri, festivali i običaji, kako bi se sačuvala kulturna baština našega naroda. 

HR: Prije nekoliko godina osmislili ste zanimljiv projekt, CD na kojem su se našle božićne pjesme, to je tada bio prvi CD s autentičnim pjesmama iz našeg kraja. Kako je ostvaren ovaj projekt?  

Rodila se ideja da se snime tradicijske božićne pjesme, CD je bio predviđen izići za početak novog milenija, za Božić 1999. godine, ali zbog tadašnjeg bombardiranja i neimaštine nismo to uspjeli ostvariti. U suradnji sa Subotičkim tamburaškim orkestrom 2000. godine za Božić je izdat CD »Božić u Bačkoj« na kojem su se našle tradicijske, liturgijske i pučke pjesme iz Bačke. Na ovome CD-u nalazi se 14 pjesama i jedan instrumental, a snimio ga je komorni sastav Subotičkog tamburaškog orkestra i vokalni solisti Antonija Piuković i Marin Kopilović, dok su prateći vokali bili članovi zbora župe »Isusova Uskrsnuća«. Ovaj CD nije uobičajen i na njemu se nalaze isključivo tradicijske pjesme, te je uvijek aktualan za Božić. 

HR: Vi ste jedan od članova Organizacijskog odbora Festivala bunjevački pisama. Kako je došlo do ideje za organiziranje ovakvog festivala i koji je cilj ovoga projekta?

Glavna ideja vodilja je potekla od dr. Marka Sentea, još 2000. godine. On je imao zanimljivu ideju, da napravimo festival na kojem bi se pjevale novokomponirane pjesme pisane namjenski za taj festival, a glavni cilj je tamburaške pjesme obnoviti, sačuvati od zaborava i mladim ljudima pružiti mogućnost da pokažu svoje umijeće i talente. Ideja je bila zanimljiva i realizirana je 2001. godine kada se održao prvi »Festival bunjevački pisama«. 

Za nama je sada šest festivala i sve pjesme koje su izvedene na ovim festivalima snimljene su na CD i na taj način sačuvane od zaborava. Isto tako sve pjesme su notirane i postoji arhiva, koja također ostaje trajni zapis za budućnost. Neke pjesme s ovoga Festivala su zaživjele i ljudi ih traže, žele ih slušati, a to nam je svakako i bio cilj. Za ovu prigodu svake se godine formira festivalski orkestar, koji prati sve izvođače, a u novije vrijeme imamo i po nekoliko solista, tu mislim na instrumente, koji dopunjuju zvuk orkestra. Orkestar je sastavljen po uzoru na radijski orkestar Radio Televizije Novi Sad, tako da ga čini 16 članova. To je osnova bez koje se ne počinje, ali svakako se može i proširiti ovaj sastav. 

HR: Od nedavno, Festival bunjevački pisama je proširen Smotrom dječjih pjevača i zborova. Od kada se održava ova Smotra i koji je njen prvenstveni cilj?

Prije dvije godine rodila se ideja da na Festival bunjevački pisama uključimo i djecu, tako je nastala Smotra dječjih pjevača i zborova, koja je po prvi put održana 2005. godine s ciljem da se uključe mladi i djeca, da i njima pružimo mogućnost, kako bi i oni razvijali svoje talente, te kasnije mogli sudjelovati i na samom Festivalu. Na prvoj Smotri su sudjelovala djeca koju smo poznavali i koja su bili aktivnija, dok smo za drugu Smotru, dakle 2006. godine pripremili audicije koje su organizirane po osnovnim školama i okolnim selima gdje djeca pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku. Moram reći kako se odazvao veliki broj djece, koja su doista bila pripremljena za ovu audiciju. Između velikog broja djece, ipak smo se morali odlučiti za najbolje. Također na drugoj Smotri dječjih pjevača i zborova organizirali smo i susret djece koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku ili izučavaju predmet hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Pozvali smo ih na generalnu probu, koja je bila namijenjena samo djeci, te su i izvođači i publika bila djeca. Oni su priredili koncert za svoje vršnjake i prijatelje i na taj način smo željeli djeci pokazati kako svi mogu sudjelovati na ovakvim susretima i pokazati svoje talente. Vjerujemo da će se sljedeće godine javiti i neka djeca koja su ove godine bila u publici, jer u publici je ovoga puta bilo oko 400 djece. Na taj način, djeci smo pružili mogućnost da se upoznaju s dugom djecom i njihovim radom. 

HR: Za mnoge pjesme na Festivalu bunjevački pisama aranžmane ste uradili Vi. Kada ste se počeli baviti pisanjem aranžmana?

Aranžmane sam počeo pisati za Festival bunjevački pisama, jer je većina ljudi slala tekst i glazbu, ali nije bio urađen aranžman za tamburaški orkestar, pa je to bio moj zadatak. No, iako je u početku bio mali broj ljudi koji su poslali i gotov aranžman, sada već ima zainteresiranih za pisanje aranžmana, te ljudi redovito šalju pokraj teksta i glazbe urađen aranžman. Nekolicina mladi ljudi je također pokazala interesiranje za ovaj posao, tako da se i oni trude i žele sami napisati aranžman za određenu pjesmu. Svakako svi koji žele pisati aranžman za određeni orkestar moraju i dobro poznavati taj orkestar, pa tako za tamburaški orkestar, aranžman mogu pisati oni koji poznaju sastav orkestra i svakako tamburu kao instrument i njene mogućnosti.