Arhiv tekstova

Baš kao i prije točno tri godine Srbija je na muci: kako sastaviti Vladu. Da nije sujete, političke sebičnosti i posvemašnje neodgovornosti, stvar bi išla glatko. Jer, iako mnogi mediji, i ovdašnji i inozemni, u prvi plan ističu »pobjedu radikala«, istina je da su demokratske snage, kako se skupno nazivaju stranke koje su združeno srušile Miloševića i njegov režim, opet dobile upečatljivu većinu na izborima.

Ali, od toga listopada 2000. godine prošlo je puno vremena i puno se toga promijenilo, uloge su se izmiješale i poprilično ispreplele, pa za mnoge ovdje više nije potpuno jasno jesu li antimiloševićevci još uvijek to što su bili (DSS, NS), niti jesu li miloševićevci u međuvremenu postali nešto drugo (SPS). 

No, ma kako tko ovdje gradio svoje mišljenje, ne bi trebao prečuti glas izvana, dakle iz Europe, koji razgovijetno sugerira: sve što nije SRS jest demokratsko, sastavljajte Vladu što prije. 

I, koliko god ima onih koji u novoj Vladi žele ostvariti što veći utjecaj, vjerojatno je toliko i onih koji su oprezni zbog onoga što tu Vladu čeka – Kosovo, Mladić, mučni pregovori s EU... Zato bi natezanje oko novog premijera i ministarskih mjesta moglo potrajati, a kao ekstremna mogućnost spominju se i novi izbori, koji ipak ništa ne bi promijenili, osim što bi malo ojačali radikale i povećali apstinenciju ostalih.

Ovi će se izbori u svakom slučaju pamtiti po uspjehu Demokratske stranke, koja je broj svojih mandata u odnosu na prethodni saziv uvećala za čak 75 posto, kao i po ulasku u parlament koalicije okupljene oko LDP-a, od koje se očekuje da bude korektivni faktor upravo demokratske opcije u Skupštini Srbije.

U parlament je konačno ušlo i nekoliko autentičnih predstavnika nacionalnih manjina, od kojih su se neki za takav svoj status izborili samostalnim izlaskom na izbore (Mađari, Bošnjaci, Albanci i Romi), a neki »udajom« za Demokratsku stranku (Slovaci, Hrvati, Bunjevci, drugi Bošnjaci...). Oni prvi svakako su u prednosti, jer njihova uloga u parlamentu izvorno je određena programom stranke koja ih je predložila i ničim nije omeđena, dok ovima drugima tek predstoji da se unutar zastupničkog kluba DS-a izbore za autonomiju pri kandidiranju tema i postavljanju zahtjeva Vladi, iz domene potreba vlastite nacionalne zajednice.

Ovdje nije zgorega primijetiti i to, kako je teško vjerovati da se ovi državni izbori neće odraziti i na predstojeće lokalne izbore u Subotici, institucionalnom, kulturnom i duhovnom središtu hrvatske i mađarske zajednice, čije su nacionalno-manjinske stranke praktički desetljeće i pol u različitom omjeru držale vlast u tom gradu. Nova podjela karata mogla bi dovesti do bitnog pomicanja unutar lokalne vlasti, koja je do sada imala izvjesnu simboliku, ali o tome – kad dođe vrijeme.

U svakom slučaju dobro je imati nekog svog u Skupštini, pa makar i neizravno, bar znamo tko je taj koga ćemo povući za rukav, kome se možemo obratiti i tko će barem razumjeti ono što je naša potreba. Petnaest godina apstinencije skoro da je izbrisalo osjećaj da je i to moguće.