Arhiv tekstova
Susret s Uskrslim
Nakon Isusova uskrsnuća za apostole je nastupilo vrijeme puno izazova. Prvo su uslijedila ukazanja Uskrsloga koja su ih pripremala za ono što ih u budućnosti očekuje. Svaki taj susret bio je ispunjen snažnim emocijama i još snažnijim poukama, koje su na njih morale ostaviti dubok trag, urezati im se u pamćenje tako da do kraja života ne zaborave ono što su čuli i proživjeli. A onda, kada je Isus otišao na Nebo, dolaze teška vremena progona i borbi za Istinu. Apostoli naviještaju Radosnu vijest onako kako je Krist to od njih tražio i ostavio im kao trajnu zadaću. Teška vremena za njih nikada nisu prošla, ali oni ni u jednom trenutku nisu posustali u svom svjedočanstvu za Krista. Jer, susret s Uskrslim ostavlja toliko snažan dojam na čovjeka da se čovjek mora promijeniti, ne može zanijekati istinu čak ni kada mu o tome ovisi život. Susret s Kristom za njih je bio zaokret i onda kada ih je susreo hodajući zemljom i naviještajući, a sada taj zaokret dobiva jednu novu dimenziju kada dolazi k njima kao uskrsnuli.
Svjedoci
Djela apostolska svjedoče o tome kako su apostoli nakon što su primili duha svetoga svjedočili za Krista i vršili zadaću koju im je povjerio – da sve narode učine njegovim učenicima. Krenuli su od svog naroda, ali im nije bilo ništa lakše nego kada su izašli izvan granica svoje zemlje. Imali su uspjeha. Snagom Duha koji je u njima svjedočili su tako da su mnogi povjerovali u Krista i željeli se krstiti, no imali su i mnogo neprijatelja upravo zbog svoje vjere i navještaja. Tražili su od njih da se odreknu Krista, da prestanu s navještajem, ali oni to nisu mogli. Nisu jer su susreli Uskrslog. Taj susret učinio ih je svjedocima uskrsnuća, a to je istina koju ne mogu zadržati samo sa sebe, moraju je proširiti do na kraj svijeta. Nikakvi progoni, mučenja i zatvaranja nisu ih u tome mogli spriječiti, naprotiv: »Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime«, pišu Djela apostolska (Dj 5,41). Za njih je bila čast što mogu propatiti za Krista, za Istinu.
A mi?
Možemo li se mi staviti u poziciju apostola? Što bismo mi mogli podnijeti za Krista i Radosnu vijest? Jesmo li mi spremni biti širitelji Istine, navjestitelji uskrsnuća? Lako je odgovoriti kako jesmo, kako mi to sve već radimo, ali jesmo li iskreni prema sebi. Jesmo spremni, a crkve su nam sve praznije, spremni smo a nema nam djece i mladih na misi, naši vjeroučitelji nemaju kome biti vjeroučitelji, svjedoci smo Kristovi, a gledamo društvene nepravde držeći se po strani, prolazimo pored siromaha okrećući glavu. Ako bismo sve ovo, i još mnogo toga, željeli promijeniti, morali bismo biti spremni na brojne žrtve radi Imena, kao apostoli, ali nismo spremni. Često zato što nismo uistinu susreli Uskrsloga, jer smo vjernici po tradiciji, njegujemo običaje, rado se prisjećamo kako je vjerovala naša baka. Ali to nije vjera, to je onda folklor. Vjera traži Uskrsloga, želi ga susresti, traži ga gorljivo čvrsto sklopljenih ruku u molitvu. A kada ga pronađe, onda se veseli da ga naviješta, da i druge k njemu privede; onda želi da svatko susretne Krista, da svatko krene za njim putem spasenja. Susret s Uskrslim i danas mijenja živote i ljude čini svjedocima Kristovim. Ako nemamo u sebi snage za svjedočanstvo, niti volje, ako se bojimo okoline, onda moramo početi od sebe. Prvo mi moramo doživjeti taj snažni susret koji preobražava, pa ćemo moći postati širitelji Radosne vijesti, sretni ako možemo za Ime podnijeti i neku patnju.
