Arhiv tekstova
Mljet me uporno zavodi, a ja se ne opirem
Znam da ovog tjedna nastavljamo priču o Mljetu, ali prvo moram podijeliti oduševljenje što se šuma ponovno puni gljivama i što smo proteklog vikenda imali privilegij iz lagane šetnje iznijeti više od deset kilograma šumskog pileta, ili za one koji ne znaju taj naziv – riječ je o gljivi vrbovači. Šuma je bila čarobno zelena i pozdravila nas je pravim paketom dobrodošlice: prvo nekoliko srna, zatim velika obitelj divljih svinja, nekoliko labudova u letu i raznorazne gljive. Sreća, kad iz šume donesem ručak, zaista je posebna vrsta sreće.
Red šetnje, red izležavanja na plažama, red friške ribe
Nakon kišnog dana provedenog s domaćinima i friškom ribom uslijedio je plan za sutrašnji dan na Mljetu. Sunčano jutro dočekali smo s idejom da dan provedemo na jezerima u Nacionalnom parku. Do sada sam ih obišla dva puta, ali nikada u potpunosti. Automobil smo parkirali na službenom parkiralištu u mjestu Vrbovica i odatle planirali ulaz. Spontano smo krenuli u šetnju oko Velikog jezera i razmatrali vožnju brodićem do otočića Sveta Marija. No, naša šetnja krenula je u potpuno drugom smjeru i vrlo brzo smo se našli na usponu na Montokuc. Riječ je o šetnji od pola sata uz uspon na visinu od oko 250 metara, s nagradom u obliku najljepšeg pogleda na Veliko i Malo jezero. Kako je dan bio sunčan i vedar, vidjeli smo i Pelješac, Korčulu i Lastovo, kao i mnogo šumovite okolice. Prekrasno plavetnilo ukrašeno zelenilom šuma – nestvaran sunčan dan. Ispod nas odmah se vidjelo mjesto koje se zove Soline i koje ima svoju branu koja štiti vodu jezera; na površinskom dijelu brane nalazi se prepreka koja zaustavlja upliv smeća s otvorenog mora. Prepreka, kako smo pročitali, ne ide do samog dna kako bi omogućila podvodnom svijetu da cirkulira između dviju sredina – jezerske i morske.
Prvo ovogodišnje kupanje u moru
Nakon Montokuca uputili smo se spuštajući upravo prema Solinama i tamo doživjeli nevjerojatan sklad prirode i čovjeka. Mjesto bez ijedne trgovine ili kafića. Nekoliko kuća i na kraju svega fantastičan pogled na more. U razgovoru saznajemo da je ovuda znala prolaziti vrlo rijetka sredozemna medvjedica, a naš posjet uljepšao je i jedan mungos kojem smo se jako obradovali. Na Mljet su ih doveli kako bi pomogli u borbi protiv zmija otrovnica. U tome su i uspjeli, jer na otoku više nema otrovnih zmija, ali sada su mišljenja podijeljena oko toga jesu li mungosi korisne životinje ili su, preuzimajući dominantnu ulogu, postali štetni. Mi smo se mungosu obradovali, kao i ptici koja je na glavi imala ukrasnu krunu i bila vrlo živopisnih boja. Saznali smo da je riječ o vrlo rijetkoj ptici koja se zove pupavac. Tog dana pridružilo nam se mnogo životinjica i biljaka, među kojima gotovo da zaboravim spomenuti divlju kalu koju smo pronašli na ulasku u špilju.
Nakon obilaska Solina, odlučili smo obići i Malo jezero, pa tako nismo otišli na otočić, ali smo u nogama imali cijelu krivulju potrebnu za obilazak oba jezera. Kako smo prvog sunčanog dana prepješačili mnogo kilometara, za naredni dan odabrali smo lakše ture – pješice smo obišli samo Odisejevu špilju, a zatim nastavili dan obilaskom otoka automobilom, kako bismo stigli i do Saplunare i posebnog pješčanog ugođaja. Upravo u Saplunari, prvi put ovako rano s proljeća, otvaram sezonu kupanja. Osjećaj je bio fantastičan – imali smo pješčanu plažu samo za sebe. Tog dana posjetili smo još nekoliko bajkovitih uvala, među kojima je bila i ona u mjestu Prožurska Luka.
Za posljednji dan ostavili smo šetnju od Ropa do Kozarica. Staza je vodila kroz šumarak i vinograde, a putem su nam društvo pravile i divlje (ili bolje rečeno podivljale domaće) koze. Na Mljetu kruži priča da se mogu vidjeti divokoze, ali mještani kažu da su to zapravo njihove domaće koze koje su počele živjeti nomadskim životom.
Koliko god da smo vidjeli, na Mljetu će uvijek ostati nešto za sljedeći put. A dok ponovno ne dođe red na njega, vrtjet ćemo u mislima nova sjećanja kojih uvijek ima napretek.
Gorana Koporan
