Arhiv tekstova
Posao u kome nema dva ista dana
Za one koji prate program HRT-a Igor Rotim nije nepoznata osoba. Osim iz Osijeka i okolice, izvještavao je sa studentskih prosvjeda u Srbiji, uključivao se u program s poljske granice kada je krenuo prvi val izbjeglica na početku rusko-ukrajinskog rata, s granice Srbije i Hrvatske kada su počele stizati kolone migranata, iz poplavom ugroženih područja u Hrvatskoj i Srbiji, kada je uhićen Ratko Mladić... U program HRT-a uključio se 15. ožujka iz Beograda samo nekoliko minuta prije zvučnog vala koji je napravio pometnju među prosvjednicima. Ovaj rođeni Subotičanin na HRT-u je tri desetljeća. Iako je imao jedan kratak poslovni izlet u Zagreb, sve te godine ostao je u Osijeku u Regionalnom centru HRT-a, gdje je 90- ih godina počeo raditi kao realizator programa.
Privremeni odlazak bez povratka
Iz Subotice je otišao nakon završetka srednje škole. Kao i stariji brat Goran, koji je također novinar HRT-a, i Igor se u novinarstvu oprobao još kao srednjoškolac u Subotici. Ne drži to nekim svojim značajnim novinarskim radom, ali je u doticaju s novinarstvom bio stalno preko brata Gorana.
»Završio sam elektrotehniku u MEŠC-u i dobio poziv za vojsku. Pokušao sam upisati elektrotehniku u Zagrebu, nisam prošao, pa sam upisao strojarstvo zapravo da bih odgodio vojsku. Bila je to 1991. godina i trebao sam ići u Zadar. Kada je poštar donio poziv, sjeo sam u mini moris i preko granice. Strojarstvo nisam završio, ali sam uspio nekoliko godina odgoditi tu vojsku. Poslije to više nije prolazilo i zbog neodaziva na poziv za vojsku desetak godina nisam mogao doći u Suboticu«, priča Igor.
U međuvremenu njegova obitelj je 1993. godine zamijenila kuću i preselila se u Osijek. Iz Zagreba je u Osijek došao i Igor i počeo raditi kao realizator dnevnog programa u dopisništvu HRT-a iz Osijeka. U tom dijelu proizvodnje televizijskog programa ostao je desetak godina. Kaže, bio je to zanimljiv posao, ali u manjoj sredini ne ostavlja puno prostora za napredovanje i odlučio je nešto mijenjati i od realizatora programa postao je 2005. godine novinar.
»U profesionalnom životu Goran mi je uvijek bio uzor. Ne zato što mi je brat, ali mislim da je jedan od boljih novinara na ovim prostorima. Naravno da me je on povukao prema tome. Uz njega sam i ušao u televiziju, na kraju se pronašao u tome, pa i u novinarstvu«, kaže Igor.
U osječkom dopisništvu HRT-a je počeo, tu je i danas iako je 2015. godine vodio središnji dnevnik HRT-a, prije toga informativno-mozaičnu emisiju Hrvatska uživo, TV centar Osijek ostala je njegova baza.
»Osijek je grad koji sliči Subotici. Ima divne ljude, dovoljno je velik da je grad, a opet ne toliko da bi imao negativne strane gradova. Karijera se može napraviti i iz Osijeka. Je l’ bi možda bila bolja, brža, drugačija da sam bio u Zagrebu? Možda bi, a možda i ne bi. Tridesetak godina trudim se dokazati da se ne mora biti u Zagrebu i da se karijere mogu napraviti i iz manjih gradova«, kaže Igor.
Za posao novinara-dopisnika kaže da je posao u kome dva ista dana ne postoje.
»Tako je u novinarstvu, posebno u terenskom novinarstvu, a posebno u dopisništvu. Jedan moj bivši urednik je rekao ’veliki grad – veliki novinar, mali grad – mali novinar’. Ima, nažalost, tu nečega, brže se napreduje u velikim gradovima i statusno i materijalno, ali s druge strane unutar novinarskih krugova dopisnici se cijene. Prvo zato što su novinari terenci, od prvog do posljednjeg dana karijere, a drugo što rade sve. Ne znam više redakcije koje imaju novinare specijalizirane za kulturu, gospodarstvo, sport. Snaći se u svemu na brzinu izazov je, ali to ovaj posao čini zanimljivijim«, kaže Igor.
Kaže, najvažnije je imati kontakte na terenu, dobre odnose s ljudima, znati koga se može pitati, znati napraviti balans.
Distanca i balans
Igor se u program HRT-a javljalo s mnogih kriznih područja, pa je tako 15. ožujka bio i u Srbiji na velikim studentskim prosvjedima.
»Uključio sam se u program u trenutku kada je oko mene 50.000 ljudi bilo u potpunoj šutnji. A ja se moram u toj tišini javiti u program, govorio sam tiho i ljudi su shvatili da je to moj posao, da se moram javiti. I onda se dogodio onaj huk. Poslije smo shvatili da je na ulicama bilo 300.000- 400.000 ljudi. Osjećaj je to koji se ne može prepričati. Ili: kada je počeo rat u Ukrajini, drugi dan smo se javljali sa slovačko-ukrajinske granice gdje su već krenule kolone izbjeglica. Pratili smo tu humanitarnu katastrofu, ljude koji idu potjerani ratom misleći da će to trajati mjesec-dva i da će se vratiti kući. U proljeće 2020. izvještavao sam s grčko-turske granice kada su Turci potjerali migrante prema Grčkoj, pucali na njih. Pratio sam mirnu reintegraciju Podunavlja. Kasnije shvatiš da su to neki povijesni događaji društva, država u kojima se to događalo«, kaže Rotim.
Izdvaja u razgovoru 2015. godinu kada su se na Tovarniku stvorile kolone migranata.
»Nismo znali tko su, odakle dolaze, što hoće ovdje, a onda ih je u sljedećih mjesec dana preko kukuruza prema Mađarskoj prošlo 300.000. Bio sam urednik TV centra HRT-a u Osijeku, istoga dana u Tovarniku smo zakupili prostor u bivšem dućanu, napravili improvizirane montaže, improvizirani studio i tamo proveli mjesec dana. Dočekali smo i ispratili preko granica to more ljudi. Tu nisam radio kao novinar već kao neka vrsta programskog producenta. To je nešto na što sam ponosan jer smo za tjedan dana napravili devet sati živog programa. Govorim o informativnim javljanjima, gdje jedno javljanje traje oko dvije minute. To je nešto na što sam ponosan, a što nije neka reportaža koju sam ja potpisao kao autor«, kaže Igor.
Cijeli novinarski posao je u tome upakirati neki događaj u minutu-minutu i pol do dvije minute.
»Pratio sam suđenje Zdravku Mamiću. Traje 10 godina, svaki ponedjeljak, utorak godinama su redovito rasprave. Prije ovog razgovora pratio sam to suđenje i od tog svog kupusa trebao sam napravi vijest sa slikom koja ima izjavu od 20 sekundi. Ročište je trajalo četiri sata, milijuni eura, transferi, ugovori offshore kompanije i vi trebate složiti u 20 sekundi vijesti i 20 sekundi izjave. To je najteže. Ili javljanje s prosvjeda studenata iz Kragujevca i Beograda. U dvije minute moram kazati što je tu najvažnije. Ima 15 stvari, a ja mogu reći 3-4. I to je moj posao, da toliko uprostim, da stvarno budem siguran da sam rekao ono što je najvažnije. Stotinu stvari što sam htio reći ne stignem, ali zato krenete po važnosti i tri-četiri stvari možete prenijeti, a televizijski gledatelj ne može više ni upamtiti. Iz mora informacija, dezinformacija najteže je izvući ono najvažnije«, kaže Rotim.
Sve ove godine ostao je vjeran televizijskom novinarstvu. Svjestan je da u doba interneta televizija gubi utrku, ali kaže u trenucima velikih turbulencija, velikih događaja svi se okreću televiziji.
»Čarobna je to priča, kada imate dobrog snimatelja, dobru priču, dovoljno vremena za pripremu, mene to ispunjava. Ta magija koja traje 2-3 minute dok je u eteru i onda nestane praktički zauvijek jer iz arhiva to više nitko ne povlači. Odeš kući sretan, sutradan zaboraviš i kreće novi, puno drugačiji dan. Svoje priloge montiram sam, ali kako je televizija slika, uz novinara autor priloga u jednakoj mjeri je i snimatelj. Mjerenja koja je radio BBC pokazala su da je utjecaj na gledatelja 80 posto slika, 15 posto ton i pet posto novinarski off. Jeste da ja kao novinar to sve moram posložiti, a snimatelj je taj koji mora sve snimiti da bi se uklopilo u neku priču«, kaže Igor.
Zadaća novinara je da u svim situacijama ostane pribran, objektivan, nepristran. Ali to nije uvijek lako.
»Na svim školama i radionicama uče nas da kao novinar moraš biti objektivan, da ti nisi dio te priče. Možda sam dio neke stare škole, ali ja stvarno mislim da je to izuzetno važno. Ako ja u izvještavanju nekog novinara mogu prepoznati njegova osobna stajališta, onda po meni taj novinar nije dobar. Ima velikih razvikanih novinara koji zastupaju jednu stranu, ali mislim bez obzira kakva bila situacija mora postojati, ma koliko bilo nepopularno, nekakva distanca, balans. Istina, nekada je teško zadržati neku distancu kada znate da bi moralo, trebalo napraviti nešto drugačije«, objašnjava Igor.
Povratak kući
Kao novinar u Beogradu je proveo toliko vremena da su za njega mislili da je dopisnik HRT-a iz Beograda. Montirao je neke od priloga na RTS-u i kaže znalo se dogoditi da montažerke ne žele razgovarati s njim jer im se nije sviđao tekst koji je čitao. Kaže, u nekim situacijama skidali su s kamera obilježja HRT-a.
»Bilo je to u Lazarevu kada su uhitili Ratka Mladića. U tom Lazarevu dan prije napadnuta je ekipa RTS-a. Mi smo došli drugi dan s Reutersom, obje ekipe bez obilježja, a morali smo bježati iako nisu znali tko smo«, kaže Igor i dodaje da zdravog opreza nikada nije na odmet, ali niti jedan incident njegova ekipa nije do sada doživjela.
Radio je priloge o Hrvatima u Subotici, Srijemu, Petrovaradinu, Novom Sadu, Beogradu.
»Žao mi je hrvatske zajednice koja je u užasno teškom položaju u Srbiji. Dugo smo čekali da se odnosi između Zagreba i hrvatske zajednice u Vojvodini poboljša. Je li se on posljednjih godina poboljšao? Vjerujem da jeste. Ima li još prostora za napredak? Mislim da ima. I u Zagrebu može bolje, a mislim da hrvatska zajednice može biti bolje organizirana i jedinstvenija da bi taj odnos bio bolji«, kaže Rotim.
»Nikada iz Subotice s nekog snimanja nisam otišao a da ne prođem kroz ulicu u kojoj sam živio i odrastao. Kada sam odlazio, nisam znao da odlazim zauvijek. Imam u Subotici još dragih prijatelja. Dolazim, ali ne često koliki bih želio«, kaže na kraju razgovora Igor.
Z. V.
