Sv. Marko evanđelist
Sveti Marko rođen je u Cireni u Libiji, kako pojedini podaci govore 12. godine, a preminuo je 25. travnja 68. godine u Aleksandriji, kada i slavimo njegov blagdan.
Marka su pogani napali na sam Uskrs kada je služio blagdansku misu. Pogani su provalili u crkvu pa su ga vezana užetom vukli po ulicama. Zatvorili su ga u tamnicu i mučili, a Marko je molio: »Primi, Gospodine, moju dušu u svoj pokoj. Ne dopusti da se ikada odijelim od Tvoje milosti«. U tamnici je Marko proveo Uskrs pateći sve do narednog dana. Bio je uskrsni ponedjeljak kada su ga pogani izvukli iz tamnice. Opet su ga vukli po kamenitim aleksandrijskim ulicama uz psovke i zlostavljanje dok nije podlegao mučenju.
Autor je Evanđelja po Marku, aleksandrijski biskup, utemeljitelj kršćanske zajednice u sjevernoj Africi, zaštitnik Venecije, Kotora, zagrebačkog Gornjeg grada i njegove glasovite crkve. Štuje se i kao zaštitnik polja, vinograda i usjeva, kao zaštitnik zidara, građevinskih radnika, staklara, pletača košara, pisara, odvjetnika, a njemu se utječe i protiv nevremena, tuče, munje... Upravo radi toga blagoslov polja na blagdan sv. Marka je drevni obred u Katoličkoj Crkvi.
Od 589. godine na Markovo se drži procesija s blagoslovom polja, a blagoslov žita je »pokršteni« poganski običaj. Rimljani su u proljeće pripređivali ophode u čast poganskog boga sjetve. Kad je u vrijeme pape Pelagija II. u Rimu zavladala zarazna bolest, on je odredio da se u procesiji moli, da Bog ukloni zarazu. Od te godine u mnogim se katoličkim krajevima na Markovo počelo blagoslivljati žito.
O samom sv. Marku puno se saznaje iz Evanđelja koje je napisao, a pouzdanih podataka ima i u drugim izvorima. O njemu postoje bilješke kod crkvenih otaca koji su stvarali teologiju i ostavili sve zapisano u svojim djelima.
Sv. Irenej je bio biskup u Lyonu gdje je podnio i mučeništvo oko 202. ili 203. godine. On također piše da je sv. Marko svoje Evanđelje napisao u Rimu. Pisao ga je prema onome što mu je sv. Petar kazivao i svjedočio. Prema ovim izvješćima može se reći da je sv. Marko pisao svoje Evanđelje u Rimu najvjerojatnije poslije mučeničke smrti sv. Petra i Pavla. To bi dakle bilo oko 64. godine. Stoga se s pravom misli da je Markovo evanđelje najstarije evanđelje.
U drugim novozavjetnim spisima, napose u Djelima apostolskim, više puta se spominje Marko, ili Ivan zvani Marko. Njegova je majka okupljala kršćane u svojoj kući u Jeruzalemu i pružala im sklonište, napose u vrijeme Petrova tamnovanja i u vrijeme njegova izlaska iz zatvora.
Djela apostolska još spominju da je bio pratilac velikih misionara onoga vremena sv. Barnabe i sv. Pavla na njihovom prvom misijskom putovanju. Znači da je sv. Marko bio u društvu apostolskih prvaka, svetog Petra i Pavla i drugih koji su bili bliski suradnici i slušatelji samog Gospodina.
Od Petra je primao jasnoću i točnost Isusova nauka; ono što je sv. Petar sam čuo i doživio kasnije je drugima tumačio, a Marko je to pozorno slušao i kasnije zapisao. Od sv. Pavla je poprimio širinu i otvorenost za sve koji žele prihvatiti Radosnu vijest. Boljih učitelja nije mogao imati, niti je trebao tražiti pouzdanije svjedoke za svoje Evanđelje. Kao dobar učenik, sv. Marko je i od jednog i od drugog upijao ono što su govorili, te je tako potaknut i nadahnut Duhom Svetim odlučio to zapisati i mi danas imamo Evanđelje koje se po njemu zove.
Kršćanska Tradicija dodijelila je svakom evanđelistu njegov simbol. Stoga gotovo redovito uza sv. Marka prikazuje se i krilati lav. Razna su tumačenja zbog kojih je on dobio taj simbol. Prema nekima, to je zato što njegovo Evanđelje ističe kraljevsko dostojanstvo Isusa Krista, »Lava iz koljena Judina«.
Drugi opet kažu da je lav simbol Markova Evanđelja jer to Evanđelje potanko opisuje Kristovo uskrsnuće i s velikim zanosom proglašava Kristovo kraljevsko dostojanstvo.
Zanimljivo je da u Vojvodini postoji samo jedna župa, katolička crkva koja je posvećena sv. Marku evanđelistu, i to u Žedniku, koja pripada Subotičkoj biskupiji. Ostale biskupije u Srbiji nemaju nijednu župu posvećenu ovome svecu.
Prema: Glasnik Srca Isusova i Marijina/Bitno.net/Božji prijatelji na putu s nama (Stjepan Beretić)
Ž. V.