Arhiv tekstova
Spoj pučke priče i visoke umjetnosti
Najizvođenija i najpoznatija hrvatska opera, Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca i Milana Begovića, imala je svoju praizvedbu prije točno 90 godina – 1935. godine u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Osim u kazalištima u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, u kojima se uvijek traži karta više, u povijesti bilježimo postavke Ere i u narodnim kazalištima u Novom Sadu i Beogradu.
Nakon spektakularnog gostovanja zagrebačkog HNK-a u Beogradu u listopadu prošle godine, impresivnu postavku Ere možemo gledati u produkciji novosadskog Srpskog narodnog pozorišta. Na sceni SNP-a ova opera je prvi puta izvedena 1948. s obnovama 1957., 1965., 1972. i 1981. godine. Peta novosadska postavka Ere nastala je 2003. godine u režiji Egona Savina, s upečatljivom scenografijom Miodraga Tabačkog i pod dirigentskom palicom Željke Milanović, a od 8. travnja 2025. ponovno je na repertoaru najvećega i najznačajnijega vojvođanskog kazališta. Ovo je četvrta premijerna obnova u režijskoj obnovi Katarine Mateović Tasić koja ne svjedoči samo o maestralnosti djela, nego i o iznimnoj novosadskoj postavi tradicije duže od dva desetljeća.
Visprenost u jeziku i glazbi
Kongenijalni spoj Begovićeva literarnoga i Gotovčeva glazbenoga pera temelj su superlativnosti ove omiljene hrvatske komične opere svjetskoga renomea. Narodna priča o dovitljivom Eri koji nadmudruje Turke poslužila je Begoviću kao predložak za kazališno savršeno izveden ljubavni zaplet o Mići, koji se izdaje za Eru, i Đuli, kćeri bogatog seljaka Marka i pomajke Dome. Provjera iskrenosti i ustrajnosti ljubavnih osjećaja mladih natopljena je narodskim svjetonazorom – onim sočnim, duhovitim i visprenim duhom – koji se zrcali kako u jeziku tako i u glazbi.
U novosadskoj postavi Ere dominira stilizirani realizam Tabačkog, koji se vizualno bazira na centralnoj metafori prostora – kruha položenog na bijelo platno – kroz sva tri čina (gumno, mlin i podvornica). Kruh označuje život i vrijedne ruke, jednostavnost posvećenosti i prostodušnosti u svakodnevici. Okruglim oblikom ukazuje na cikličnost i neprekidnost životnoga tijeka. Rukotvoreni platneni krug je multipliciran, te je u vertikalnoj liniji scene sunce koje mijenja boje od bijele do pastelno žute, plave i roze, a ponavljaju se krugovi u ručnome radu koji krasi prostor cijele bine i orkestra. Upravo ovakvim ozračjem podcrtana je izvornost i izvanvremenost priče, koja je poput kruha i sunca. Nijednim elementom scenografije i kostimografije (Mirjana Stojanović Maurič i Marina Sremac) nije se nagrdila zamisao seoskog ambijenta kao poetičnog pejzaža radinog i toplog duha koji očarava svojom suptilnošću. U III. činu pojavljuju se crveni elementi (pijetao i konj, dakako, ne pravi – kakav je uvriježeni običaj na hrvatskim opernim pozornicama, vjetrenjače) kao simboli životne energije i intenzivnih osjećaja.
Rafinirano finale
Predstava počinje i završava tradicijskim pokladnim maskama: od prvotnog pojavljivanja Miće pod maskom s rogovima do posljednjeg čina u koji Đulu na konju uvode momci pod maskama. Grand finale završnog kola – prema Begovićevim didaskalijama »živ i snažan ples« poznat po stihovima »Što na nebu sja visoko?« – ne odstupa od stilizacije, te na koncu predstave ne svjedočimo općem narodnom i folklornom veselju, nego rafiniranom plesu maskiranih baletnih igrača koji se razotkrivaju pred djevojkama podcrtavajući borbu i radost ljubavnog otkrivanja i povezivanja.
Glazba odiše nacionalnim muzičkim realizmom, energičnim i melodičnim, vokalno i instrumentalno iznimno zahtjevnim. Muški i ženski zbor, koji je pripremila Vesna Kesić Krsmanović, svega je nekoliko puta pristizao ritam, dok su najvećim dijelom bili pjevački visoko precizni i odlično dinamizirani u scenskom pokretu. Plijenio je svojim ukupnim nastupom nadareni tenor Mladen Prodan, koji je debitirao i oduševio u ulozi Miće, kao i moćni bas Strahinja Đokić u ulozi bogatog seljaka Marka. S mladim opernim pjevačima, među koje se ubrajaju i Maja Andrić (Đula), Luka Jozić (Sima) i Vera Zečević (pastirče), unijeta je svježina i mladenačka energija u tumačenju likova, dok se Marina Pavlović Barać odlično nosila s njima u ulozi Dome, nadomješćujući vokalne slabosti glumačkom ekspresivnošću. Brojni su se solisti izmijenili kroz desetljeća izvođenja ove opere, a ova postava obećava uspjeh i trajanje.
Novosadska izvedba Ere s onoga svijeta nije samo važan kulturni događaj za Hrvate u Vojvodini, nego i vrhunski umjetnički doživljaj koji zaslužuje preporuku zbog svoje estetske dosljednosti i izvedbene kvalitete. Opera Ero s onoga svijeta iznimno je djelo hrvatskog glazbenog kanona – prožeto duhom naroda – s lakoćom spaja pučku priču i visoku umjetnost, čineći je trajno relevantnom i važnom za hrvatsku kulturnu prošlost, sadašnjost i budućnost.
Nevena Baštovanović / Foto: SNP (M. Erdelji)
