Arhiv tekstova

Svi mi volimo Briana De Palmu, mada neki od nas to ni ne znaju. Tko ne bi od izbora filmova kao što su: »Opsesija«, »Obučena da ubije«, »Lice sa ožiljkom«, »Fatalna žena« ili »Nedodirljivi« pronašao barem jedan koji prosto obožava. Jedini razlog zašto ljudi nisu opsjednuti ovim redateljem, kao što je slučaj s Lynchom ili Spielbergom, je zato što De Palma pretjeruje. Njegov najnoviji film »Crna Dalija« je očigledan primjer toga. 

Film rađen po knjizi Jamesa Ellroya počinje fenomenalno. Sve se vrti oko ubojstva Elizabeth Short (ovo ubojstvo se stvarno dogodilo 1947. u LA-ju) koje pokušavaju razriješiti dva detektiva oficir Bucky Bleichert (Josh Hartnett) i poručnik Leland Blanchard (Aaron Eckhart). Ubojstvo je bilo brutalno (u De Palminom filmskom stilu), a razrješavajući ga detektivi dolaze da šokantnih saznanja vezanih za visoke slojeve hollywoodskog društva i policiju LA-ja. Stilski, film je urađen na visokoj razini, prvenstveno fotografija i glazba koje u potpunosti dočaravaju epohu u kojoj se film odvija. Sve podsjeća na najbolje filmove Alfreda Hitchcocka iz tog razdob-lja. 

PRETJERANO NASILJE: I taman kad vas klasična detektivske priča sa svim svojim pratećim elementima uvuče u sebe, film počinje postajati sve samo ne ono za što su vas pripremali prvih pola sata (i ovo se misli u negativnom kontekstu). Scene pretjeranog nasilja, čini se, nisu u funkciji dešavanja (slične probleme De Palma je imao i u »Licu s ožiljkom«) i pokušavaju nas šokirati na neprimjetan način. Pokraj svega toga, istodobno se gubi i linija priče, te kada film završi pitate se: I? Što sam ga gledao? Koja je poanta?! Naravno, lako je izgubiti strukturu kada počnete, i ovako labavu priču (kao i sve priče rađene po istinitim događajima) zasipati svojim autorskim obilježjima. Sam postupak režije, ako režiju doživimo kao komponiranje kadra i njihovo kasnije nizanje, je fenomenalan. U svakom trenutku osjećate da gledate noir film, a simbolika (obratite pozornost na vrane) je vrhunski utkana. Ostaje dojam da režija evoluira kako film odmiče i gledateljima se polako poklanjaju različiti metodi redateljskog izričaja: sve počinje s običnim mirnim, prečesto i statičnim kadrovima, vezanim fade in i fade out-ovima - kao klasikom filmskog izraza, a do kraja uspijevamo vidjeti sve ostalo što nam je povijest filmske režije podarila. 

USPJEŠNE ŽENSKE ULOGE: Svijetlo lice filma svakako je i uspješna rola Scarlett Johansson kao Kay Lake, a i Hilary Swank kao Madeleine Linscott ne zaostaje mnogo. Njih dvije glume žene koje prilikom istrage susreću Bleichert i Blanchard i s kojima upadaju u ljubavne avanture. Na odnosu ovih žena i njih dvojice gradi se jedna lijepa podpriča koja pretendira oteti se glavnoj liniji pripovijedanja, što u mnogome kvari dojam - jer niti se to dogodi, niti ta tendencija prestaje do kraja filma. Pokraj nekoliko upečatljivih scena kao što je scena pronalaženja lijesa Elizabeth Short ili napetog obračuna na željezničkom kolodvoru, film je pomalo mlak i nedovoljno interesantan, što svakako nije bila namjera njegovih kreatora. Poneke scene poput jedne koja se odvija u lezbijskom baru 40-tih djeluju komično, što zbog svojih, komičnih, scenografskih rešenja što zbog nepotrebnosti istih u cijeloj strukturi filma. Ostaje nam se nadati da se De Plama s ovim ostvarenjem »istrošio« i da će nam, kao sljedećeg, pokloniti jedan umjeren film visoke kvalitete kako to rijetko tko zna.

 

M. Šokčić