Arhiv tekstova

Filozofija ne može neposredno pomoći u artikulaciji društvenih i životnih pitanja, no filozof u društvu je nezamjenljiv jer u svom poslu (i po svom bitnom određenju, habitusu - kako bi rekli filozofi kada sami sebi tepaju) ispituje uzroke te otkriva načine kako nastaju greške u zaključivanju i vrednovanju. Te greške proizvode i utemeljuju dalekosežne moralne predrasude, osnovicu svih zala protekloga stoljeća, čije posljedice osjetimo i danas i koje su, nastavimo u duhu filozofa Jovana Babića, golema prijetnja naredim generacijama. 

Jovan Babić nije etičar koji stoji u plejadi mnogih. Istražuje suvremenu etiku i normativnu etiku (Kant, utilitarizam), primijenjenu etiku (bioetiku i poslovnu etiku), a nisu mu strani (dapače!) ni filozofija politike i prava. Jedan je od prvih srpskih filozofa, koji se pohrvao s pojmom ratnoga zločina; i pojmovima »prava na agresiju« i »prava na obranu«. Teško bi bilo reći tko je drugi ili treći na toj ljestvici; ne drugog u smislu kvalitete istraživanja već uopće drugog srpskog filozofa koji se tim problemom bavi; ova knjiga bit će još dugo usamljena. Dosege njegovih istraživanja  ne smiju zaobići ni hrvatski ni srpski povjesničari, koji pišu o rastakanju socijalističke Jugoslavije i njenim posljednjim krvavim danima.

NASILJE NAD STVARNOSTI: »Država i moral« je središnji tekst Babićeve knjige. I u tom tekstu, a i u ostalim tekstovima (ukupno ih je četrnaest), Babić provlači stav o gnoseološkoj oholosti premda piše o zlu i slobodi, o ratu i zločinima ili o pacifizmu, oproštaju i opravdanju. Nasilje nad stvarnosti, kao i nasilje nad tumačenjem (neke prošle ili naše) stvarnosti jest zapravo nastojanje da se ovlada spoznajom svakoga pojedinca. Nakon ovladavanja nad pojedinčevom spoznajom moguće je u njemu stvoriti težnju ka ostvarenju ciljeva koji su logički nemogući. Pojedinac mimo svoje volje postaje sve drugo samo ne ono što bi trebao biti – racionalna jedinka koja teži ka rješavanju vlastitih problema; kako ne rješava vlastite probleme i ne čini svoj život sretnijim, on odustaje od rješavanja stvarnih problema i prepušta se inerciji i s neviđenom strašću upliće se u rješavanje iracionalnih ili nametnutih problema. Ako to prevedemo na jezik stvarnosti početka devedesetih godina 20. stoljeća, lako ćemo razumjeti mehanizme kojim je srbijanska vladajuća elita pravdala agresiju. A ako je agresija moralno opravda, onda su griješili oni koji su se branili. Ili. Zajednička se država raspala u krvi zato što smo negirali postojanja konflikata u društvu i koji su zato što su negirani, inducirali i akumulirali brojne i nerješive probleme. Prezirali smo činjenice i počeli vjerovati da one ne postoje. Viđali smo samo one probleme, koje smo htjeli vidjeti, a u nama je tinjala želja da ovladamo drugima. Upali smo u lepezu grešaka, predrasuda. Uvjerili smo sebe da je naša stvarnost vrednija od stvarnosti naših predaka – oni su, zapravo, stvarali našu stvarnost i projicirali svoj život u naše živote; kao da su naši preci željeli živjeti upravo onako kako mi danas živimo. Uvjerili smo sebe da s nama prestaje povijest. Ili, još gore, da s nama počinje povijest te da život tek od sada ima istinskoga smisla. 

UNIVERZALNI KRITERIJ: Da ne bi ponovno upali u iste ili slične pogreške valja, tumači Babić, odrediti univerzalni kriterij. A to je moral. Suvremenici, pa i ja među njima, dakle svatko od nas, odgovoran je za svoju i kolektivnu stvarnost i mora u analizi sadašnjosti (a povjesničari i filozofi u analizi prošlosti i na razini pojmova) realno sagledati stvarnost i ispravno uočiti odnose među pojmovima koji strukturiraju tu stvarnost (ili logički ili ideološki kompleks). Tek se tada mogu izbjeći predrasude pa i utjecaji koji iz predrasuda proizlaze. Iz njih pak izlaze lažna obećanja i neutemeljene želje i namjere. Sažmimo: niti je naše vrijeme i naša stvarnost jednostavna i jednoznačna, pa tako ne smijemo suditi ni o stvarnosti nekih prošlih vremena. 

Živimo u rđavom vremenu, tumači Babić. Prvu polovicu 20. stoljeća karakterizira enormna količina nasilja, a drugu polovicu enormna količina licemjerja; licemjerje je postalo jedno od konstitutivnih načela zapadne civilizacije. Licemjerje je postalo mehanizam općeg opravdanja po kojem se navode veliki narodi. Oponašanje tog modela neminovno vodi do propasti naše povijesti, jer je ne tumačimo nego vjerujemo u predrasude o našoj povijesti, pa onda i do propasti naše budućnosti jer nemamo kriterije za odabir vladajućih garnitura. I umjesto da se prilagođavamo novim okolnosti, naša je prilagodba uglavnom pasivna. Naše vladajuće elite nisu u stanju provesti zakone koje same donose i umjesto da obavljaju osnovnu funkciju (»Važenje zakona u društvu je pretpostavka ne samo kvalitetnog (društvenog i individualnog) života, već često i samog života kao proste biološke i institucionalne i složene institucionalne činjenice«), zamaraju nas vlastitom pasivnošću. Dok u zemljama anglosaksonskoga svijeta etika doživljava renesansu, naš politički i društveni život izmiče između proizvoljnosti, arogancije i beskrupuloznosti.