Arhiv tekstova

U središtu zanimanja nove pripovjedne cjeline Milivoja Prćića koja se pod naslovom »Južno od tranšeja« nakladom NIU »Hrvatska riječ« nalazi pred čitateljima je subjekt koji reagira preosjetljivo na uobičajeno, svakodnevno, susretanje i suočavanje s okolinom. I svejedno opaža li posljedice toga neizbježnog dodira iz diskursa djeteta, uzdrhtala mladca, ili već odrasle osobe, ne uspijeva se otrgnuti osjećaju ugroženosti i gotovo redovito neminovnom porazu pred samoćom, posebno usudom »samoće u dvoje«. Ne rijetko iza svedenoga, oskudnoga opisa likova i njihovoga odnosa spram vlastite tjelesnosti, ili omjera tjelesnoga među partnerima, riječ dobiva piščeva potreba za ironijom, uz gdjekada stanovitu dozu nostalgije i patosa, u zacijelo uzaludnom pokušaju da se odagna taj potpuni poraz. Koliko se doima upitan nad tijelom i tjelesnim, toliko je upitan i nad motivom i onim što je iza njega sadržano. Motiv odrastanja, prve ljubavi, igre tijela, spoznaja njene i njegove tjelesnosti, zadivljenost mladoga još neiskusnoga, čovjeka pred neiscrpnim mogućnostima života, predbračna i bračna ljubav, bračna rutina, potonuće i preljuba, homoseksualizam i samoubojstvo, oslikavaju želju da se shvati svijet i pronađe vlastito mjesto u njemu. 

OSAMNAEST PROZNIH FRAGMENATA: Na samom početku, u uvodnoj pripovijesti pod naslovom: »Nježno silovanje južno od tranšeja Franchez-D’Espereya«, s kojom pred čitateljem otvara svoju knjigu od osamnaest proznih fragmenata – što ih je ispisao, na samo korak do romana – autor nudi »priznanje silovanja«, kojega je navodno počinio »u hrastovoj šumi pokraj granice« gdje je izbjegavajući nedokučive opasnosti što vrebaju iz samo metar i pol dubokih tranšeja obraslih visokom travom, jednom u osvit, napokon, uspio »silovati Myrtu, na prednjem sjedalu svoga auta«, pravno kvalificirajući taj čin nasiljem, jer je, ipak, ostvaren: »protivno njenoj volji, a njena obrana je bila dovoljno ozbiljna i toga sam bio svjestan, te su ispunjeni svi uvjeti«, makar je moguće »i da to nisam bio ja ...«. Zbog čega je ovo priznanje potrebno piscu? Je li ono plod racionalne spisateljske odluke, ili je nečim iznuđeno? Što od nas očekuje, zauzvrat? Traži da zapazimo kako se izvanjsko, i u prenesenom značenju tjelesno, može izjednačiti s gotovo opipljivim nasiljem što ga nad nama sustavno provode, protivno našoj volji, premda je i naša obrana, valjda, ozbiljna, čega su jamačno svjesni oni koji nasilje nad nama prakticiraju. Pripovijetka »Putovanja« slika je supružnika tijekom kratkoga, turističkoga putovanja, na koje polaze s nešto malo novca i s vidnim deficitom duhovnoga, pri čemu je znakovito što oni nemaju ni imena ni prezimena, niti znamo gdje uistinu borave, prepoznatljiva je tek njihova želja za bijegom iz sidrišta, potreba za iskorakom iz svakodnevice i emocionalna potraga za doživljajem, nečim novim, drukčijim, ljepšim, ali kako autor zapaža u posljednjoj rečenici ovoga teksta: »Na žalost, putovanje je uvijek ista, vrlo realistička slika«. 

U pripovijesti »Čuvar pečata slobodnog kraljevskog grada« zatičemo piščeva djeda i šetače njegova naraštaja, sred sveopće neimaštine, koje odlikuje skepsa prema poimanju etike, morala, humanih vrijednosti, onodobnog, nasilno nametnutog društvenog uređenja, budući da su iskusni i mudri starci i te kako znali procijeniti njegovu bespotrebnost, neupotrebljivost, nakaradnost, smiješne, ali i tragične rekvizite kojima je kaštigao ljude. Njihove šetnje izrasle su u pledoaje za očuvanje duhovnih vrijednosti, a njihovo držanje u stav otpora lažnim vrijednostima, gluposti i lopovluku vladajućih i njihovom svekolikom grozničavom buncanju.  

EPIZODA IZ DJE-TINJSTVA: »Groblje u Paprenjači« epizoda je iz piščeva djetinjstva o Babi koja kao da je oduvijek i svima bila Baba, dočekavši i isprativši nekoliko naraštaja uže i šire obitelji, postavši stožerna ličnost, ali istodobno i metafora izlišno poduzimanog i neuspjelog bijega s rodne zemlje, što u času smrti i vječnog odlaska dobiva puno značenje kroz opis groblja na kojem je Baba pokopana, gdje: »Žuta zemlja po velikoj suši se jako izmrvi i konj je jedva svladao usjeke, uz pomoć nazočnih koji su pogurali kola i nekako se ušlo u groblje, koje je uraslo u drač i glog, prepuno korova i travuljine sa zapuštenim grobovima pokojnika koji nisu imali rodbine niti ikog bliskog«.

Odlascima i dolascima, čiji smisao nije mogao odgonetnuti u vrijeme kada su se zbili, štošta mu određujući, autor je zaokupljen i u proznom fragmentu »Selidba na određeno vrijeme« ispisujući ga na granici žanrova, između pripovijetke i eseja. O svemu pripovijedajući i u svemu tražeći uporišnu točku za mogući cjelovit pogled, ali kakogod bilo, i štogod mu se zbilo, autor zna, onaj pravi smisao, ionako će mu, zakonomjerno, izmaći ostajući skriven u nečijoj glavi. Stoga infinitezimalizacijom osjeta i zbrajanjem onoga što mu se u jednom razdoblju dogodilo, pokušava ići prema vlastitom i »raspoloženju« osoba uz koje je bio vezan, kao da bi na taj način mogao doći do »spoznaje«. 

DAVANJE PREDNOSTI INTIMNOM: No, kako čovjek ne može birati što će mu ostati u sjećanju, već u narednom fragmentu pod naslovom »Ruska zima«, bježeći od velikog pripovijedanja i zasijecanja u širi kontekst, Prćić se odlučuje za davanje prednosti intimnom pred društvenim. Postajući gospodarom svojih uspomena i kada je opijen »mirisom djevojačke puti, pokraj vrućih cjelova« i kada je ono što već davno minulo, još uvijek, poticaj.

Takva je i ljubavna pripovijest »Lolita iz predgrađa«, o kojoj će M. Prćić napisati: »Ljubav je najstrašnija i neobjašnjiva zvijer, što miluje izvana, a kida iznutra, a ipak jedino vrijedna življenja, što mnogi nikada nisu upoznali«. S »Bruegelovom metaforom«, pisac nastoji ispitati što je do danas ostalo od srednjoeuropskoga kolora i teksture nanesene na složenu povijesnu pozadinu, nakon svih sukoba, saveza, pobuna, ratova, revolucija, uzajamnih zanosa i mržnji, privlačenja i odbojnosti među tolikim, raznorodnim,  nacionalnim kulturama i jezicima u toj, Kafkinoj i našoj, napose, ljubljenoomraženoj Kakaniji, bez koje ni mi Hrvati ne bismo postali ono što jesmo, sjahavši jednom davno u ovom podneblju, pogledom zaokružujući beskraj prostranstva koji toliko nagovještava i obećava, došavši u svijet ne uvijek nam shvatljiv, ali zacijelo privlačan i bolno-lijepo različit, spram onih gudura iz kojih smo uzmakli. I kada nakon svih bjesova i divljanja, centrifugalnih i centripetalnih orkanskih vjetrova, pisac posjeti sam epicentar toga srednjoeuropskoga prostora, Kunsthistorische museum, i do njega će, zagledanoga u remekdjela flamanskog majstora, s platna doprijeti poruka kojom Breugel kroz više stoljeća ne prestaje upozoravati sve naraštaje kako se, ipak, »najstrašnije nerazumijevanje događa među onima koji govore istim jezikom«. I ni malo slučajno, pisac će se tada usmjeriti prema gradu svjetlosti i ondje potražiti odgovore što ih krije »Tajna crnih rupa«, te je tako ova pripovijest programski iskorak iz svega skučenoga, iz gluposti i kaosa, iz svijeta barbarstva i rasula (na samom kraju 20. stoljeća zasutog bombama), prema zavodljivoj širini kozmopolitskog duha Pariza. I kolikogod mu se u mladosti činilo kako je jednom davno bi na tragu Izgubljenoga raja (»Lolita iz predgrađa«), pisac se, poslije svega, budi sred nepodnošljiva sivila, kraj iskusne Milice Bokor, koja nakon živčanoga sloma, postaje vidovita, najavljujući skori kraj toga već uvelike ruinirana i umiranju sklona svijeta, u kojem je kroz stoljeća ostala nepromijenjena: »Mržnja prema napretku i svemu što je tuđe, a povjerenje u udes«.

(Iz recenzije)