Ulazimo u posljednji tjedan pred proslavu Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana, kojim slavimo pobjedu života nad smrću, pobjedu ljubavi nad zlom. Pobjeda je Kristova, a mi, vjerni njemu, uživamo plodove njegove pobjede. Slavimo ove nedjelje Kristov svečani ulazak u Jeruzalem. Nedjelja Cvjetnica je. Pred kraj korizmenog vremena, koje je u našem vjerničkom doživljaju jedno tužno vrijeme, obilježeno pokorom, dolazi Cvjetnica koja na neki način razbija to tužno ozračje. Istovremeno, ona je uvod u Veliki tjedan, posljednji tjedan Isusova života, u kojem će se dogoditi sve ono o čemu smo razmišljali tijekom korizme i zbog čega smo je označili kao jedno tužno razdoblje.
Tako Cvjetnica predstavlja kontrast u odnosu na razdoblje u kojem se nalazi, kao što je i događaj kojega se prisjećamo potpuno suprotan svemu onome što će uslijediti. Ona nas podsjeća na ljepotu Božje ljubavi, na veličinu Kristove žrtve na koju dragovoljno pristaje. Zato u ove dane zahvalnost treba ispuniti naše srce. Zahvalnost prema Bogu koji ni sebe nije štedio da bi nas iz grijeha izbavio.

Cvjetnica otvara pitanja

Cvjetnica uvijek u nama budi podijeljena osjećanja. Izaziva zbunjenost i brojna pitanja na koja ne možemo dati odgovor. Radost naroda koji dočekuje Isusa kao kralja, ushićenje i klicanje »Hosana!«. Za trenutak pomislimo kako su konačno svi shvatili da je pred njima Krist, dugoočekivani Mesija koji zavrjeđuje takav doček. A onda se sjetimo kako se ova nedjelja zove i Nedjelja muke Gospodnje. Od ovoga dana broje se posljednji dani Isusovi i to zato što će taj isti narod uskoro vikati »Raspni ga!« Kako su to mogli? Kako je uopće do toga došlo? Kako su Isusovi neprijatelji toliki narod mogli okrenuti protiv njega za samo par dana, te se silno oduševljenje naglo pretvori u želju za njegovom smrću? I zašto bi uopće željeli njegovu smrt, što je učinio?
Nema ljudskih odgovora na mnoga pitanja. Bog je isplanirao naše spasenje koje se događa po smrti njegova Sina. Ali nije on odredio ni njegovog izdajicu niti onog koji će ga smaknuti, ljudi su se svojom grješnošću i lošim odlukama sami pronašli u tim ulogama. I tako Krist ulazi u Jeruzalem kao kralj, a izlazi noseći križ, poput najvećeg zločinca, okrunjen trnovom krunom. Klicanje će zamijeniti poruge, a radost ovoga dana bit će brzo zaboravljena.
Krist šutke prima oduševljeno klicanje, kao što će šutke primati i pogrde, jer on jedini zna što dolazi sutra, da iza Cvjetnice ide Veliki petak, a iza njega Uskrs. Njega koji je mogao sve odbaciti, pokreće ljubav i želja da svakome ponudi spasenje, zato moli za svoje neprijatelje. Tko onima koji ga muče može poželjeti dobro, nego onaj koji ljubi, a tko može ljubiti onoga koji ga razapinje, osim Bog.
»Krist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2,6-8). Tek u svjetlu neizmjerne Božje ljubavi, iz koje Sin postaje čovjekom i odlazi na križ možemo djelomično odgovoriti na sve ono što smo se zapitali danas, na Cvjetnicu. Jer, Božji naum spasenja je čudesan. I naši grijesi doveli su Isusa na Golgotu. Zato zahvalni kličimo »Hosana!«, ali ne samo danas, poput ovog okupljenog svijeta, koji se već sutra predomislio, nego uvijek. U Bogu je naše spasenje, naš život.