Arhiv tekstova

Hrvatski su političari u 20. stoljeću više puta pokušavali uspostaviti nacionalnu državu. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine svjetske velesile nisu bili sklone samostalnoj hrvatskoj državi. Ni 1941. godine uspostava neovisne države nije uspjela – Nezavisna Država Hrvatska nije ispunila narodna očekivanja. Devedesetih godina 20. stoljeća, kada je u Europi propao socijalistički sustav, sazreli su i vanjski i unutarnji uvjeti za stvaranje demokratske Hrvatske.

Gospodarska i politička kriza SFRJ nije se mogla riješiti unutar postojećeg sustava. Kao i u ostalim socijalističkim zemljama, pasivno i tržištu neprilagođeno gospodarstvo kočilo je društveni napredak, a kolektivizacija u poljoprivredi uzrokovala je nestašice živežnih namirnica i dovela u pitanje i prehranu stanovnika. Osobni standard građana zaostajao je za standardom stanovnika zemalja Zapadne Europe, a u prazna obećanja o boljoj budućnosti i stvaranju pravednoga društva više nitko nije vjerovao. 

PROTIVNICI RASPADA JUGOSLAVIJE: Jugoslaviju su nastojali očuvati srpski nacionalisti i jugoslavenski orijentirani centralisti, čije je uporište bilo u Savezu komunista te u jugoslavenskoj vojsci. Časnici, pretežito Srbi, raspadom Jugoslavije izgubili bi brojne povlastice. Srpski intelektualci su izradili Memorandum, tekst koji priziva oživljavanje koncepcije Velike Srbije kroz očuvanje Jugoslavije. Za ostvarenje plana, mislili su srpski intelektualci okupljeni oko SANU-a, nije bilo pogodnije osobe od Slobodana Miloševića.

PROGLAŠENJE HRVATSKE SUVERENOSTI: U Hrvatskoj su 1989. godine osnovane prve nekomunističke stranke, a u proljeće 1990. godine održani su u Hrvatskoj višestranački izbori nakon kojih je uspostavljena demokratska vlast. Izborima u ostalim republikama socijalističke Jugoslavije također su srušeni komunistički režimi – osim u Srbiji i u Crnoj Gori. 

Takav razvoj događaja oslabio je položaj Slobodana Miloševića. Međunarodnoj je zajednici, osobito zemljama Zapadne Europe i SAD-u, i dalje zbog velikog tržišta, ali i dugovanja Jugoslavije koja su premašila 20 milijardi američkih dolara, odgovarala jedinstvena Jugoslavija. Hrvatsko i slovensko vodstvo tada su predložili konfederalno preuređenje Jugoslavije, no Srbija i Crna Gora su predlagale još jaču centralizaciju postojeće jugoslavenske federacije. 

Nakon mučnih i dugotrajnih pregovora predsjednika jugoslavenskih republika, koji su se protegnuli prvom polovicom 1991. godine u Hrvatskoj je proveden referendum o njezinoj budućnosti. Čak 93 posto građana odlučilo se za stvaranje suverene Hrvatske. Na temelju referenduma, Sabor je 25. lipnja 1991. godine donio Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske.

AGRESIJA: Hrvatski narod dospio je 1991. godine u još jedan rat. Političari Srbije i Crne Gore, kao i dio hrvatskih građana srpske nacionalnosti, pobunili su se protiv slobodnoga i demokratskog razvoja Republike Hrvatske. Međutim, naišli su na odlučan otpor hrvatskoga naroda. Premda je JNA razvukla bojišta od Dubrovnika do Vukovara, želeći širokom frontom onemogućiti čvršći hrvatski otpor, ubrzo je uspostavljena ravnoteža snaga i otupljena oštrica srpskih napadača. 

BADINTEROVA KOMISIJA: Hrvatski je sabor 8. listopada 1991. godine prekinuo državno-pravne veze s Jugoslavijom. Na temelju Ustava iz 1974. godine komisija Europske zajednice, poznata kao Badinterova komisija, utvrdila je u jesen 1991. godine da je SFRJ prestala postojati i preporučila je priznanje Republike Hrvatske. Uskoro je Republika Hrvatska priznata u svojim republičkim granicama, što je uključivalo i područja Hrvatske pod srpskim nadzorom.