Arhiv tekstova

Katolička zajednica u srcu pravoslavlja

Niš, grad s preko 400.000 žitelja, centar je južne Srbije. Grad bogate povijesti, grad u kome se susreću istok i zapad, sjever i jug. Još u rimsko doba tadašnji Naisus sa mješovitim stanovništvom, bio je grad s dobro razvijenom trgovinom i prometom. Na složenost vjerskih prilika ukazuju ostaci spomenika iz toga doba, posvećeni rimskim, orijentalnim, ali i domaćim božanstvima. Najveći broj žrtvenika bio je posvećen vrhovnom Bogu Jupiteru, a u samom Naisusu bilo je više hramova, među kojima i hram posvećen Merkuru niškom i Herkulu niškom.
    Svi ovi kultovi krčili su put kršćanstvu. Kako je sveti Pavle dva puta svraćao u Makedoniju, a sveti Petar djelovao u Grčkoj, vjerojatno je svjetlo kršćanstva iz Sredozemlja, došlo i do ovih krajeva. Na širenje kršćanstva djelovali su zanatlije, trgovci i vojnici. Mnogi su odlazili u svijet kao neznabošci, a vraćali se kao apostoli Kristove riječi. Kroz povijest, sva stradanja grada Niša bila su i stradanja i razaranja vjerskih objekata. Najveća razaranja zabilježena su u vrijeme turske vlasti. Tada je postojala samo jedna drvena crkva u Nišu, a Turci su izgradili pet lijepih džamija. Od XV do konca XVII stoljeća bilo je zabranjeno djelovanje Pravoslavne crkve i uporaba zvona..
POJAVA KATOLIČANSTVA: U tom razdoblju javljaju se i prvi znaci djelovanja katolika. Neznatan broj dubrovačkih i dalmatinskih trgovaca izdržavao je svećenika, koji je držao mise i ostale svete obrede po privatnim kućama, jer Katolička crkva nije postojala. Prema nekim podacima, kršćanski život katolika u XVII stoljeću potpuno zamire. Polovicom XIX stoljeća u Nišu se ponovo pojavljuje nekoliko katoličkih obitelji. Poslije oslobođenja od Turaka, niški katolici su potpali pod jurisdikciju đakovačkog biskupa Josipa Juraja Strossmayera.
    Izgradnja željezničke pruge Beograd-Niš-Sofija-Carigrad dovodi na ove prostore veliki broj kvalificiranih radnika iz europskih zemalja, a za njima i obrtnike i trgovce, što je bitno uvećalo brojnost katoličke zajednice u Nišu. Godine 1848., u Niš je za prvog stalnog svećenika postavljen poznati orijentalist opat Tondini de Quarnega. On je utemeljio katoličku školu za potrebe religioznog i moralnog odgoja katoličke mladeži. Škola je otvorena 1883. godine, a prema podacima, 1890. je imala 24 učesnika. Izgradnja prve katoličke crkve u Nišu vezuje se za ime opata Willibalda Chocka, koji je u Nišu djelovao od 1885. do 1903. godine. Po dozvoli srpske Vlade, 08. prosinca 1887. godine blagoslovljena je prva katolička crkva u Nišu, posvećena bezgriješnom začeću BD Marije. Crkva je izgrađena zahvaljujući dobrovoljni prilozima vjernika.
    Tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata zabilježene su mnoge migracije, od kojih je ovisilo i povećanje ili smanjenje broja katoličkih vjernika u ovim krajevima. Od 1924. godine nišku župu su vodili franjevci. Od 1945. do 1981. su djelovali svećenici salezijanskog reda, a od tada do danas, ponovo franjevci. Značajno je napomenuti i da su na ove prostore već poslije I svjetskog rata prispjele časne sestre. Osnovale su više odgojnih institucija, radile su u bolnicama i uživale ugled kako među katolicima, tako i među pripadnicima drugih konfesija. I danas u Zajednici djeluje nekoliko časnih sestara, koje su u velikoj pomoći u održavanju crkve, te pri učenju vjeronauka.
DANAŠNJA ŽUPA: Danas Župa presvetog srca Isusovog pokriva područje južne Srbije, s filijalama u Leskovcu i Aleksincu.

Manjih katoličkih grupa ima i u ostalim gradovima, a obredi se održavaju u crkvama u Nišu, Aleksincu i Leskovcu. Na čelu župe je vlč. Drago Žumer, biskupijski svećenik, a pomažu mu kapelan Zygmunt Ciba i dva bogoslova iz sjemenišata RM Pula, koji ovdje obavljaju pastoralnu praksu. S pravom kažu da je ova župa svijet u malom, jer je župnik Slovenac, kapelan Poljak, a bogoslovi Kolumbijac i Ukrajinac.
    Župnik, vlč. Drago Žumer, kaže: »U ovu župu prispio sam prije četiri mjeseca. Obrede obavljamo ovdje u Nišu, te u crkvi Velike Gospe u Leskovcu i u crkvi bl. Terezije iz Kalkute u Aleksincu. Svakog dana misama je nazočno tridesetak vjernika, a nedjeljom oko 150. Na polnoćki je bilo preko 250 osoba. S vjeronaukom nismo ušli u niške škole, jer bi to, zbog velikog broja škola, a malog broja učenika-katolika, bilo jako teško izvedivo. Vjeronauk održavamo u župnom domu, a imamo četrdesetak polaznika. O preciznom broju vjernika teško je govoriti, prema nekim pokazateljima u ovoj župi ih ima dvije i pol do tri tisuće.         Najviše je Hrvata, a imamo i Slovenaca, Poljaka, Kosovara i ostalih. Putem mješovitih brakova nekoliko Srba je ušlo u krug naših vjernika. Odnosi s lokalnim vlastima su izuzetno dobri. Već moj prethodnik vlč. Antun Pečar uspostavio je tijesnu suradnju s gradskim vlastima. Ovih dana posjetio nas je nadbiskup Hočovar, tom zgodom smo organizirali radni ručak i razgovore s gradskim čelnicima. Što se tiče problema i ekscesa tijekom ratnih godina, naš stav je da treba sve to prešutjeti i oprostiti. Smatram da to nisu bili problemi institucionalne naravi, već pražnjenje naboja pojedinaca s margine društva. Na ovim prostorima smo uspostavili i jako dobre odnose sa SPC, s kojom nemamo nikakvih nesporazuma, sva sporna pitanja rješavamo pravodobno.«
SVE MANJE VJERNIKA: Zygmunt Ciba, kapelan, kaže: »Danas crkva više nema snage da se nosi sa suvremenim trendovima. Mladi su sve udaljeniji od nas, teže nekim drugim, materijalnim vrijednostima, sudarajući se, usput, s valom smrti. Istina je da su djeca iz imućnijih krugova moralno zapuštenija, što pogoduje raznim sektama, koje najviše mladih regrutiraju iz tog sloja. Naša je zadaća da spriječimo udaljavanje ljudi jednih od drugih, da mlade učimo crkvenoj ljubavi, kao što je to Krist činio.« Ova malena katolička zajednica treba biti ovdje nazočna. Bitno je da svi prihvate multikulturalnost, multikonfesionalnost, bitno je da svi naviknu na suživot, poštujući različitosti. Preko pluralizma bit će nam olakšan ulazak u sve europske strukture.