To sad već polako podsjeća na Quo vadis Henryka Sienkievicza: nakon »Maratona slobode« od Beograda do Novog Sada studenti su prije tri tjedna do Kragujevca, a protekloga i do Niša iz različitih pravaca – pješice ili biciklima – hodočastili Šumadijom, istočnom, zapadnom i južnom Srbijom šireći novu vjeru, vjeru u sebe i svoje bližnje. Zahvaljujući snimateljima i novinarima Televizije N1 svatko tko je to htio mogao je pratiti put studenata na kojem su ih do svojih konačnih odredišta u svakom selu ili gradu dočekivali građani – stari, mladi i djeca – ozarenih lica, punih ruku i srca kao da od najrođenijeg čekaju da im priopći radosnu vijest: nema više straha.

Dolaznici zbog odlaznika

Tako je, naravno, bilo i u subotu, 1. ožujka, na dan održavanja Studentskog edikta u Nišu kada se u najveći grad južne Srbije slilo na desetke tisuća građana iz svih dijelova države. Koliko će se ljudi zaputiti u Niš najbolje se dalo naslutiti na naplatnoj rampi u Bubanj Potoku, a zatim i na radilištu kod Velike Plane, gdje su se stvorile kilometarske kolone automobila, mileći pola sata po desetak kilometara na sat. Tko god da je toga dana prvi puta kročio u Niš, a da mu je cilj bio građanski prosvjed, nije se mogao izgubiti: kolone građana bile su putokazi ka starom centru, Trgu kralja Milana i Niškoj tvrđavi, gdje se od ujutru od devet, pa do sljedećeg jutra u tri sve odigravalo. Najveći problem mnogima je predstavljalo kako naći mjesto za parkiranje, jer su prilazi centru bili blokirani kamionima i kombijima, a pločnici u obližnjim bočnim ulicama načičkani vozilima najrazličitijih registarskih pločica.
Kakvu dobrodošlicu priređuju gostima iz drugih dijelova zemlje domaćini su pokazali već u parku na Trgu Aleksandra Ujedinitelja: štandovi s pecivom, palačinkama, langošicama, prase na ražnju, kotlići »blokadne kuharice« s gulašom, voda, sokovi, kava, čaj... sve je to bilo jamstvo da nitko neće ostati gladan ili žedan. Nešto dalje, u Ulici generala Milojka Lešjanina pravi uvod u sadržaj na glavnom trgu: muzika na štandovima, prodavači be-dževa, truba i zviždaljki zgrću novac bolje nego Del Boy i kad mu najbolje ide. Ipak, glavni događaj odvijao se na šetnici od Trga kralja Milana do Niške tvrđave. Kolone građana u redu su čekali da im studentsko osiguranje da znak da mogu preko mosta na Nišavi u željenom pravcu. Ljudi s bedževima, trubama, zviždaljkama i drugim puhačko-udaračkim »instrumentima« pravili su buku u kojoj su zapravo svi uživali. Među brojnim transparentima s oznakama mjesta iz kog dolaze bilo je, baš kao i kod nas u Subotici, i mnoštvo duhovitih: »Nisi nadležan, a nisi ni normalan«, »Od nenadležnog do beznadežnog« ili pak »Nova reč: odlaznik« neke su od parola upućene nekom nepoznatom čovjeku.

Edikt i što dalje

Glavni događaj, nazvan »napumpajmo tačkasti softver«, zbio se u 18 sati, prvo nastupom dječjeg zbora, zatim govorima studenata, da bi vrhunac bio čitanje Studentskog edikta. Sačinjen od osam točaka osmero studenata pročitalo je edikt o slobodi, državi, pravdi, mladosti, dostojanstvu, znanju, solidarnosti i budućnosti, burno pozdravljan od prisutnih na prepunom trgu. Nakon toga nastupio je Blokadni hor izvođenjem himne, a poslije toga s bine su se tko zna koji puta toga dana mogle čuti Ovo je zemlja za nas, Živeti slobodno, Sistem te laže...
Za sve posjetitelje, to se jednostavno vidjelo na licima, 1. ožujka bio je praznik duha, solidarnosti, ljubavi i vedrine kojega su slobodni ljudi, i mjesto i vrijeme, odabrali svojom voljom i o svom trošku. Stoga je, bar tim ljudima, bilo posve nebitno koliko ih je zajedno – jako, jako puno, to su vidjeli svi koji su bili. Ali, zaista je u nedjelju bilo zanimljivo pročitati, koliko (nas) je stvarno bilo: od opreznih i umjerenih (i realnih) procjena o desetcima tisuća (Al Jazeera), preko smjelih da je u Nišu na prosvjedu u subotu bilo više od 200.000 (portal Niška inicijativa) do u glavu preciznih 11.264, koliko su ih nešto prije 13 sati izbrojale Večernje novosti. Naravno, ovo prebrojavanje nije moglo proći bez predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je prvo rekao da je u Niš stiglo oko šest tisuća automobila da bi kasnije dodao kako je na prosvjedu bilo oko 18.000 ljudi, »tek nešto više u odnosu na Kragujevac«. Tako su i ovoga puta brojke poslužile kao zaklon za izbjegavanje suštine: tko su odgovorni za smrt 15 ljudi 1. studenoga 2004. u Novom Sadu?
A među tih više od 200.000, odnosno 11.264. tj. oko 18.000 bilo je i mnoštvo poznatih poput košarkaša Dejana Bodiroge, Vladimira Štimca (svratio i u Irish pub), glumca Nikole Škorića, poznatijeg kao Dragan Jove Torbica i tko zna koliko još njih koje nismo uspjeli vidjeti.
Kao što je poznato, studenti, koji su i ovoga puta besprijekorno organizirali skup – uz veliko razumijevanje i potporu građana – su za 15. ožujka najavili još jedan prosvjedni skup u Beogradu pod nazivom »15. za 15«. Već u Nišu među građanima moglo se čuti kako je sazrelo vrijeme da se vidi kako će se i što dalje.
»Ova energija ne smije stati i zato je skup u Beogradu prilika da se priopći konkretizacija daljnjih aktivnosti. Vidimo da vlast nije spremna ispuniti temeljne zahtjeve studenata nego uhićenjima sitnih riba želi to javnosti predočiti kao borbu protiv korupcije. Zbog toga je vrijeme za konkretne prijedloge, odnosno odluke: generalni štrajk, zahtjevi za prijelaznom vladom ili neki drugi vid borbe za ispunjenje ciljeva«, rekao nam je Jovan iz Beograda.
O tome, tko god ovih dana prati medije, govori i sve veći broj gostiju u studijima ili pak čita u novinama. Kao što vrijedi izreka o sto ljudi i sto ćudi, tako isto ima i različitih mišljenja što se treba dogoditi u Beogradu 15. ožujka ili već dan nakon njega: masovno pridruživanje i ostalih profesija osim prosvjete ili pak i uključivanje oporbe u prosvjede. Studenti su je, kao što je poznato, i do sada izbjegavali u širokom luku, a cirkus koji su u Skupštini Srbije u utorak napravili samo potvrđuje da su u pravu. Činjenica je, međutim, da studenti i veliki dio prosvjetnih radnika (za sada) nisu snaga koja je u stanju doći do željenog cilja kao što je i činjenica da su svojim dosadašnjim ponašanjem pokazali da se oni ponašaju kao zreli, odrasli ljudi, a oni od kojih se očekuje da se ponašaju primjereno svojim godinama – kao djeca. I to ona iz popravnog doma.
Zlatko Romić