Arhiv tekstova

Ima trenutaka u ljudskom životu kada je šutnja neophodno potrebna. Najčešće je to onda kada se čovjek susretne s neriješenim problemom, s doživljajem neke tragedije ili kada se suoči sa stvarnošću koja ga iznenađuje. Nazovimo tu šutnju nužnom, da se čovjek može sabrati, pribrati, »doći sebi« i na taj način je šutnja ona koja najbolje pogoduje da čovjek u tim trenutcima krize zauzme pravilan stav. Postoji jedna »plodnija« šutnja. Ta je šutnja kada čovjek ulazi u sebe i rješava probleme koji su se nagomilali, s kojima se susreće, koji ga tište i za njih je bitno da se riješe unutar same osobe, prije nego se iznesu van. Tu šutnju možemo nazvati šutnjom »raščišćavanja«. Kako bi čovjeku kao subjektu bilo jasnije prije nego bilo kojim znakom progovori, jednostavno ima jasnu sliku što hoće. To se može nazvati šutnjom »sabranosti«. 

Nažalost, čovjek današnjega vremena, u dinamici života koja je prebrza, nema dovoljno mogućnosti tako se sabirati dnevno, pa često danima »nismo kod kuće«. Dakle, šutnja je potrebna za čovjeka da bi mogao normalno funkcionirati kao osoba i da bi njegove misli koje se pretaču u riječi i djela bila plodna ili barem plodonosnija. Postoji i šutnja koja je milosna, a to je šutnja u kojoj čovjek susreće otajstvo – napose Otajstvo Boga – otajstvo čovjeka, otajstvo života, otajstvo smrti, otajstvo smisla… Jednom riječju, mnogi veliki ljudi, napose sveci u Katoličkoj crkvi, a tako i na Istoku, bili su ljudi šutnje. Postoje čak redovi na Istoku i Zapadu, redovnici koji cijeloga života šute, a u isto vrijeme su plodni u djelima i to vrlo visoke umjetničke vrijednosti. Imamo tako pisane riječi za koje danas čak i ne znamo tko su autori, ali se točno vidi da su to djela proizišla iz dubokog i bogatog svijeta šutnje. Dakle, postoji vrlo plodna šutnja, ona šutnja koja »rađa velika djela«. Postoji također i šutnja kao potreba odmora. Jednostavno čovjek opkoljen bukom surovoga svijeta nekada se zaželi povući u samoga sebe i isključiti svu buku u njemu i oko njega, da bi u sebi i oko sebe u šutnji mogao konačno odmoriti sebe i svoju dušu. To je takozvana šutnja odmora. Nije pravi odmor samo ako uho ne čuje zvukove, nego ako se duša može odmarati, da je ne uzburkavaju doživljaji nesreća, tegoba i tjeskoba. Takva šutnja je čak dnevno potrebna da bi čovjek mogao biti sabran i plodonosan. 

CRKVA OTVORILA SRCE...: Međutim, o čemu danas želim podijeliti s čitateljima svoje misli, jest šutnja koja je štetna. Postoji šutnja »prešućivanja«, koja je štetna, ako se na pravom mjestu u pravo vrijeme ne kaže prava riječ. Ako se na pravom mjestu, u pravo vrijeme i na pravilan način ne preda potrebna informacija. Jednom riječju, postoji takozvana »zavjera šutnje« koja škodi zato što čovjeka ili čak cijeli narod ostavlja u neznanju, bez informacija i negdje po strani, kao da se ništa ne događa, dok je u stvari potrebno znati, možda čak i nužno, a ne zna se samo zato što su odgovorni prešutjeli istinu. Doduše postoji i druga krajnost, a to je kada zbog brbljavosti, u »ime istine«, u »ime pravde« po svaku cijenu hoće sve izreći što je po naravi stvari za uži krug ili po sebi i tajna. Tako da zapravo pitanje šutnje kada se prenese na ljudske odnose ima vrlo duboko značenje. Ona mora proisteći iz osobnog uvjerenja kada i što u pravo vrijeme reći, a kada i što u pravo vrijeme prešutjeti, ali uz princip: nikada ne izdati istinu. 

Ovih dana, konkretno zadnjih dana prosinca prošle godine i prvoga siječnja ove godine, u Zagrebu se dogodio jedan Europski susret mladih poznat kao »hodočašće nade«. To već godinama organizira zajednica iz Taizea, kao jednu svojevrsnu manifestaciju koja uistinu hoda u nadi. Hodočašće za mlade kršćana Europe da bi se susreli u šutnji i molitvi s temom određene godine, a na mladalački način druženjem i susretima obogate jedni druge do te mjere da se događa razmjena »dobara«.  To znači da mladi dolaze iz svih krajeva Europe u jednu mjesnu Crkvu, ovaj puta Zagrebačku. Tu bivaju ugošćeni i prihvaćeni u obiteljima. 

Ove godine je Crkva Zagrebačka otvorila srce i vrata. S druge strane, oni koji dolaze donose iskustva iz svojih zemalja, iz svojih obitelji i obogaćuju svojom prisutnošću one koji su ih prihvatili. Tako se događa dvostruka duhovna korist: gostoljubivost i darežljivost. Redovito su ovi susreti medijski popraćeni. Osobito audiovizualni mediji, kao što je televizija, prate događaje s puno prijenosa uživo s tih susreta jer je to na koncu obogaćenje svih vjernika koji tih dana budno prate zbivanja koja se događaju na tako velikom skupu i mnogi imaju i duhovnu korist i radost ponosa što je upravo njihov grad, njihova zemlja izabrana za tako značajan susret kao što je bio i ovaj. 

A HRT ZATVORIO VRATA...: Međutim, s dubokom boli razmišljam s vama zajedno koji smo ostali kod kuće, bili ponosni što su naši mladi otišli u Zagreb, bili ponosni što smo Hrvati, bili ponosni što je Zagreb domaćin i bili sretni što će u katoličkom Zagrebu dočekati u hodočašću nade i susresti Novu godinu četrdeset tisuća mladih iz svih Europskih zemalja. Dvije ili tri državne televizije – ali ne Hrvatska – pratile su mlade i prenosili mnoge programe, kao na primjer Portugalska televizija, a naša službena televizija – Hrvatska radiotelevizija – imala je »zavjeru šutnje«. Ono što sam doživio kao osobito jasni znak i pitanje koje moram postaviti otvoreno: Kuda ideš Hrvatsko? Zašto postavljam to pitanje? Radi toga što je nemoguće da nije planska »zavjera šutnje« o tako važnom događaju da se čak uoči Nove godine nije ni spomenula na prvom dnevniku ta skupina kršćana u Zagrebu među značajnim vijestima i manifestacijama grada Zagreba u toj tzv. »najluđoj noći«. 

Nekako me je srce zaboljelo i shvatio sam da je Crkva jedna stvarnost, a hrvatsko društvo druga stvarnost. Meni je jasno da Crkva i Država ne trebaju i ne smiju biti isto, ali mi je isto tako jasno da je čovjek državljanin Hrvatske u isto vrijeme i vjernik i da mi Hrvati izvan domovine imamo pravo na informaciju, na doživljaj prijenosa radosti tog značajnog svjetskog događaja u glavnom gradu naše matične Domovine. Stoga je ovaj susret uz »zavjeru šutnje« ostao ipak trpki osjećaj da u tom društvu nešto nije u redu. Ta »zavjera šutnje« je bila na veliku štetu vjernika i tužna slika stvarnosti koja se negdje, iz nama za sada nejasnih razloga, javlja kao crni oblak opasnosti.