Arhiv tekstova

Film je umjetnost koja se bazira na tehnici. Ova dva aspekta filma oduvijek su se prožimala. Kada su se javile nove tehničke inovacije javili su se i novi umjetnički izrazi; također, kada je postojala potreba za novim izrazom tragalo se za novim tehničkim rješenjima. Tako su tijekom vremena crno-bijeloj fotografiji bez tona pridodani i boja i zvuk. Međutim, što se dešava kada nečiji umjetnički zahtjevi nadilaze tehničke mogućnosti? Onda se traže alternativni načini izražavanja.

Film »Parfem: Povijest jednog ubojice« govori o Jean-Baptiste Grenouilleu (prva velika uloga Bena Whishawa), čovjeku koji pokušava napraviti savršeni parfem. Naravno, možete zamisliti koliko je teško snimati film čiji je glavni predmet čulo mirisa i kada je razvoj tehnike na tom polju još daleko. Dakako, treba vam alternativa. Kako prikazati miris na filmu? To je i mene brinulo kada sam išao pogledati film. Ali već u prvih par kadrova sve je bilo jasno. Glazba. Glazba je idealno rješenje, s obzirom ne postojeće tehničke okvire. Zato ne treba čuditi što je redatelj ovog filma Tom Tykwer, koji je komponirao glazbu za sve svoje filmove (»Princeza i ratnik«, »Pariz, volim te!«, »Trči Lola, trči« – nepotrebno je govoriti o kvalitetu ovih filmova), a glazbom se bavi dvostruko dulje nego režijom. Usput, bilo je za očekivati da je glazba iz filma »Trči Lola, trči« nešto što ovaj autor neće nadvladati bez obzira ne svoje godine (tek je ušao u 41. godinu), ali je film »Parfem: Povijest jednog ubojice« najbolji demanti toga. 

»UMJETNIK« I DJELO: Film naočigled govori o čovjeku »istančanog ukusa« koji ubija žene kako bi specijalnom metodom »zabilježio« njihov miris i stvorio savršeni parfem. Zapravo to je priča o umjetnosti, odnosno žrtvi koja je potrebna da bi se stvorila vrhunska ljepota. Također, to je priča o umjetniku i njegovoj opsjednutosti stvaranjem i djelom – kraj filma donosi snažnu scenu stapanja umjetnika sa svojim djelom, ali nećemo otkriti o čemu je riječ. Wishaw je fenomenalan u svom zadatku i posve je sigurno da ćemo ga nakon ovoga gledati mnogo više, samo da ga lik koji je ostvario ne pojede (sjetite se Elijaha Wooda odnosno Bobo Hobita, koji je nakon ove morao prihvaćati najnezamislivije uloge kako bi se izvukao iz klišea Hobita). Iako film sve vrijeme prati mladog Grenouillea ostalo je dovoljno prostora za ostvarenje kvalitetnih epizodnih uloga prije svega majstora Dustina Hoffmana, koji glumi Grenouillovog mentora, spravljača parfema. Moglo bi se reći kako je gluma u filmu savršena da nije masovne scene na kraju  u kojoj gomila statista upada u stanje ekstaze, a kamera, krećući se iznad njih, prikazuje njihove izraze lica, što pomalo narušava konačni dojam. 

POETIČNA FOTOGRAFIJA: Vizualno, film je izuzetno kvalitetan i u pogledu fotografije koja odiše poetikom, ali ipak u granicama koje je sama priča postavila. Kako je film rađen po knjizi, odnosno istoimenom romanu Patricka Süskinda, osjeća se da su postojali manji problemi adaptacije (Andrew Birkin, Bernd Eichinger), ali su oni riješeni redateljskim postupcima. Najveći problem je upravo bio u postavljanju granica realnog i bajkovitog (čime film odiše). »Parfem« je svakako film koji se ne propušta , a tko ne voli filmove može nabaviti njegov soundtrack koji sa sobom nosi toliku raznovrsnost u ozračju da je teško pomisliti kako je sva ta glazba iz jednog filma.

 

M. Šokčić